Današnji dan je bio još zericu hladniji od jučerašnjeg. Bio sam na većim hladnoćama bez vjetra, ali kad se uračuna vjetar, ovo je najhladnije što sam ikad bio. No, ima to i svoju dobru stranu. Jako dobru! Kad se uspiješ osjećati komotno u ekstremnim uvjetima, to je sjajan osjećaj koji se teško može opisati. Rekao je netko da ne postoji hladnoća, postoji samo loša oprema. I to je živa istina. Naravno da u ovako hladnim i vjetrovitim uvjetima nije moguće biti onako komotan i ležeran sa odjećom kao na tropskom povjetarcu. Valja isprobavati kombinacije. Nakon što sam jučer i danas promijenio po nekoliko kombinacija rukavica, maski za lice i skijaških naočala, danas sampronašao jednu kombinaciju koja je funkcionirala većinu dana. Najveći je izazov dobro posložiti duplu masku za lice tako da ona ventilira dah, a ujedno ne pušta hladnoću do lica. Ako dah ne izlazi van, onda se naočale magle. Zvuči banalno, ali to je nešto s čime se bavim dobar dio vremena kad hodam. Hoće li se naočale magliti ili ne ovisi i o točnom kutu i jačini vjetra.
Izgledam kao strašilo, ali iza maske je osmijeh! 🙂
Danas sam pronašao dobitnu kombinaciju i za lice i za ruke – barem za današnje vremenske uvjete! Postignuo sam to da se osjećam vrlo komotno, a to je neizmjeran gušt. Kada znaš da su izvan tog tvog oklopa uvjeti takvi da bi ti se bilo koji dio tijela nepovratno smrznuo da ga ostaviš neotkrivenog svega nekoliko minuta, a ti se osjećaš komotno – to je to! Kada znaš da su izvan tvog oklopa uvjeti toliko negostoljubivi da se nijedno živo biće, pa ni najmanji mikroorganizam, nije uspjelo tu prilagoditi i preživljavati, a ti ne samo da preživljavaš, nego i hodaš prema cilju iosjećaš se odlično – to je to!
Čovjek ima jedno prokletstvo i jedan blagoslov. Prokletstvo je to što se brzo navikne na luksuz, na komociju, na dobro, na lijepo. Kada se popne jednu stepenicu na putu do „blagostanja“, ne može više ići nazad. Blagoslov je to što se navikne i na loše, doduše znatno sporije, ali navikne se na sve. Nevjerojatno je koliko je čovjek fleksibilan i kako se na sve navikne. Djetetu koje se rodi na nekom kraljevskom dvoru i djetetu koje se rodi u nekom prašnjavom selu, posve je svejedno gdje će odrastati. Čovjek se razmazi kasnije.
Osim ako ne prozre tu zamku, kao što se ja nadam da sam je prozreo. To je jedan razlog zašto volim izlaziti iz svoje komforne zone. Zato da mi ona bude milija kad joj se vratim i da je naučim bolje cijeniti. A drugi razlog je taj gušt koji sam pokušao objasniti, gušt da u raznim, pa i najekstremnijim uvjetima možeš napraviti svoju privremenu zonu komfora.
Na taj način zapravo rastežem svoju zonu komfora na cijeli svijet.
