Danas je vrijeme mijenjalo raspoloženje, bilo je i jakog vjetra i smiraja i potpuno vedrog neba, i cijeli spektar oblaka, i čak dva white outa, koja nisu doduše bila potpuna ni dugotrajna. Uz to, bilo je i najhladnije dosad. Ali ne razmišljam o tom vremenu nego onom drugom. Onom koje naizgled teče jednosmjerno i nepovratno.
Čitam knjigu koja između ostalog kaže da ljudi jednostavno ne mogu shvatiti ni objasniti teoriju relativnosti ili kvantnu fiziku jezikom kojim pričamo i pišemo. To se može shvatiti jedino jezikom matematike odnosno fizike. Meni je vrijeme misterij i često razmišljam i čitam o tome. Nerazdvojnu povezanost prostora i vremena u kategoriju prostor-vremena osjećam intuicijom, ali ne shvaćam je jer ne razumijem jezik matematike i fizike.
Nikad ne liježem za vrijeme pauze, da slučajno ne zadrijemam. Ovo je samo za fotku!
Ali zato hodam po Antarktici koja mi ponekad nudi neke uvide iz skroz drugačijeg kuta. Ploha po kojoj hodam nije besprijekorno ravna, kao ni horizont, ali riječ je o nijansama koje se vide tek kad ih budno promatraš. Danas se pak taj prostor sav izvinuo. Počeo se odjednom rušiti strmom nizbrdicom stotinu metara a onda uzdizati. Kao da sam se spustio u neki kanjon i onda popeo van njega. Kada se nakon tako dugo vremena kretanja po ravnini i gledanja u ravninu, dogodila tako velika intervencija prostora, to je izazvalo u mojim otupjelim osjetilima senzaciju. Kad sam prvi put spazio taj jaz osjetio sam dvije stvari. Prvo, osjetio sam strah od nepoznatog, iznenadilo me, nisam to očekivao. A drugo, osjetio sam na tren kao da se i vrijeme izvija s tim prostorom.
Vrijeme samo po sebi mi je velika zagonetka. Njegova beskonačnost, jednosmjernost inepovratnost. Svugdje u svemiru vlada simetrija i ravnoteža, osim u vremenu.
A percepcija vremena je druga priča. Svjestan sam da je onaj osjećaj kako život brzo prolazi, obična iluzija. Kad se sjetimo nekog događaja od prije više godina, kao da je bio jučer. Ili kad nam je lijepo da brzo prođe, a kad nam je ružno da nikako ne prolazi. Sve su to iluzije percepcije. Jedna takva iluzija je i to da svako putovanje brže prolazi u drugoj polovici nego u prvoj. To sam sto puta osjetio pa i sada. Čak neki istančani sat u meni primijeti i trenutak kada pređem taj prag polovice, kada cilj postane bliži od starta. Tako je bilo i ovaj put. I ne mogu ne primijetiti kako mi ekspedicija puno lakše sjeda i brže prolazi što sam bliže cilju.
Ali radim na tome da tu iluziju prozrem. Jer ne želim da se isto dogodi i sa životom. Stariji ljudi kažu da im druga polovica života prolazi puno brže od prve. Poznajući sebe, mogao bih osjetiti kada pređem i taj prag. Ali to ne želim. Kao što ne želim živjeti u tim iluzijama. Život je kratak ako ga tratiš i ako se dopuštaš uhvatiti u mreže raznoraznih iluzija. Vrijeme zapravo ne teče nego stoji, nepomično kao i ovaj sav prostor oko mene. Ja sam taj koji se kreće. Jer tražim. Ali i to se mijenja, jer sve više pronalazim. Tada živim najpunije trenutke svog života i tada zaustavljam vrijeme i prozirem kroz njegovu zagonetku. Ne mogu to objasniti jer ne poznajem jezik kojim bih to mogao pojmovno obuhvatiti. Ali osjećam intuicijom. Otkriva mi se u trenucima poput današnjeg.
