Hvala vam na brojnim pitanjima. Prije ili kasnije odgovoriti ću na sva pitanja, ali u današnjem blogu neću moći na sva jer imam samo oko pola sata dnevno za pisanje bloga. Sve preostalo vrijeme moram koristiti za hodanje, hranjenje ili za kratak odmor, jer sam pri kraju s hranom i sada se lagano utrkujem s vremenom i pitam se hoću li imati dovoljno hrane do kraja puta.
Svakako ću u knjizi navesti raznorazne statistike, točan popis opreme, hrane, računicu kalorija, što sam slušao, gledao, čitao putem, itd… Knjigu planiram pisati odmah po povratku doma, prvo veliko predavanje i predstavljanje knjige biti će krajem travnja u velikoj dvorani Lisinski u Zagrebu, a onda kreće velika turneja po Hrvatskoj i okolici. No, polako… Ne valja raditi ražanj dok je zec još u šumi. Iako smo Lisinski morali rezervirati još prije par mjeseci! 🙂 Idem radije odgovoriti nekoliko pitanja.
Kako kočiš saonice po nizbrdici?
Uzbrdice i nizbrdice ovdje nisu toliko jake kao recimo kod nas. One se samo osjećaju pod skijama. Na uzbrdici ideš teže, na nizbrdici lakše, ali nema tu skijanja… Dakle nema potrebe za kočenjem.
Jel koristiš krzna na uzbrdicama?
Imam dva para skija, krzna su trajno zaljepljena i zašerafljena u skije, na jedan par duga krzna za veće trenje, a na drugi kratka, samo ispod cipela, za bolje klizenje odnosno „glajdanje“. Na pripremama u Norveškoj sam češće skijao sa polu-krznima jer je tamo snijeg vlažniji i može se glajdat. No, ovdje je snijeg suši, sanjke teže, pa nema glajdanja i veliku većinu vremena koristim par sa dugim krznima.
Kako sam sebe fotografiraš sa 20 metara i kako upravljaš opremom da ti se prsti ne smrznu?
Imam lagani karbonski stativ. Namjestim uređaj i slikam ili snimam. Sa sobom nemam svoju tešku profi opremu nego samo GoPro i mobitel. S njima sve snimam. Oni su i mali pa ih držim u džepovima unutar jakne da su na toplom. Na temperaturama oko -20 kad ih izvadim iz džepa imam svega par minuta prije nego se baterije isprazne. Imam neku rutinu da svaki dan napravim bar jednu snimku, ali sve u svemu, dosta se malo bavim snimanjem. Bit će materijala i više nego potrebno za knjigu i predavanje, ali u usporedbi sa onim kad inače profesionalno radim reportaže, sada puno, puno manje snimam. Ipak se trudim dokumentirati sve i već sad sam siguran da će biti puno atraktivnog materijala za multimedijalno predavanje kao i za knjigu.
Do prije tjedan dana koristio sam dva sloja rukavica, a sada koristim tri. Prvi sloj, lagani uz kožu nikad ne skidam, nakon toga ide isto tanki vjetronepropusni sloj, a preko svega debele pernate rukavice bez prstiju. Kada snimam, skinem debele rukavice i ostanem u dva tanja sloja s kojima nije problem manevrirati sa kamerom… Ne smijem nikad skidati sve slojeve rukavica jer bi mi se prsti smrznuli začas.
Tehnologija, punjenje baterija, satelitske komunikacije
Molim, pogledajte među ranijim blogovima – pisao sam i o solarnim punjačima i o punjenju baterija i o satelitskim komunikacijama…
Oprema za kampiranje i spavanje
Naknadno ću preciznije popisati opremu, a sada ukratko. Šator je Hilleberg Namatj 2 – tunelasti dizajn – dakle postavlja se u smjer vjetra i bez problema drži vjetrove i do preko 100 kmh. Šator košta oko 1000 eura ali je odličan! Kad je sunčano u njemu se napravi efekt staklenika i može biti i do plus 30 stupnjeva. Da podsjetim, ovdje je polarni dan, dakle sunce mi nije zašlo i nisam vidio noć već mjesec i pol. Za podlogu imam dva sloja, prvi na snijeg ide ridgerest, a na njega Exped down mat. To je luftić na napuhavanje punjen perjem, i to je jedna od najboljih investicija koje sam napravio. Dvoumio sam se da li da potrošim 300 eur za to, ali jesam i drago mi je. Izolacija je odlična, preudoban je, a već 43 dana ga nisam napuhavao, toliko dobro drži. Inače imam tzv. „arctic bedding“ sistem, dakle podlogu i vreću ne sastavljam svaki dan nego ih tako rasklopljene i napuhane stavljam u sanjke. Vreća je Mountain equipment Red line koja ide do -50. Mislim da ima 1700 grama perja, nisam siguran. To je jedna od svega nekoliko grešaka koje sam napravio po pitanju opreme, jer je pretopla i jer ima zatvarač samo do polovice dužine da bi bolje držala toplinu. Ali to sam uzeo iz straha od zime. Obična zimska vreća od 900 g perja bi bila dovoljna, ili još bolje kombinacija dvije vreće, recimo 600 g perja plus vanjska vreća za kad je hladno. Sada dok ovo pišem je oblačno pa je hladnije u šatoru, ali i dalje je temperatura vrlo ugodna: +5. U novogodišnjoj noći je bilo toliko toplo da sam čak spavao van vreće, samo sam se pokrio sa flisom i jaknom.
Iza mene već je više od 1000 kilometara, a do cilja se broji sve sitnije…
Kako je organiziran povratak s cilja?
Avionom. To je sve dio one ALE- logistike, koja je najskuplji dio priče i za koju smo crowdfundali. Dakle Twin otter avionom letim s pola do baze Union Glacier (jedva čekam da u četiri i pol sata preletim sve ovo što ću hodati 48 dana – koja će to biti senzacija!), a potom sa Ilyushin avionom iz Union Glaciera u Punta Arenas u Čileu.
Jel ti fale boje?
Hm, super pitanje, ali ne znam. Ova kombinacija bijelih i plavih mi je baš draga i nisam je se zasitio. S druge strane imam ja svih mogućih boja među svojom opremom, pa ne znam. Nisam razmišljao o tome, pa mi vjerojatno ne fale, ali veselim se proljeću u Zagrebu upravo zbog boja i mirisa. Zadnja tri proljeća nisam bio u Zagrebu, pa se posebno veselim tome.
Da li te je nekad strah kad ideš na spavanje?
Ne nije me nikad strah, zapravo jako uživam u ovom nevjerojatnom krajoliku u kojem se nalazim tako daleko od svega. Ali dva tri puta kada je vjetar napravio neki čudan šum oko šatora, na tren sam pomislio da je netko i preplašio se. Mislim da bi mi srce stalo da recimo ležim u šatoru i čujem neki ljudski glas, zato jer sam se potpuno naviknuo na apsolutnu odsutnost svih živih bića. To je teoretski nemoguće da se dogodi, ali hipotetski pričano mislim da bih se na tren jako, jako iznenadio i prestrašio.
Jel ti pada na pamet sudbina Amundsena, Shackeltona i Scota dok se približavaš točkama koje su i oni dosegnuli i kuda su prolazili?
Oni su svi išli s druge strane Antarktike, sa Rossovog Ice shelfa, a ja idem s Ronnovog. Dobro sam upoznat sa njihovim pričama, sve sam pročitao što postoji, ali nisam puno pričao o njima. Mogao bih tri dana pisati o tome pa ne znam što da kažem ukratko. Po meni daleko najveća faca od njih je Amundsen. Ugledao sam se na njegovu hrabrost i pedantnost oko priprema. Ima jedan njegov supercitat, ne znam ga sad napamet točno, ali da parafraziram: „Uspjeh polarnih ekspedicija apsolutno ovisi o pripremi. Neki to zovu sreća.“
Apsolutno je bespredmetno u bilo kojem pogledu se uspoređivati s tim legendarnim istraživačima jer u vremenu kad su oni išli sve je bilo toliko puno teže i neizvjesnije, ekspedicija je trajala po dvije godine a za to vrijeme nisu imali nikakav kontakt sa svijetom. Oni su morali prezimiti na obali i potom jurišati do pola i nazad unutar jednog ljeta, a ja sam doletio do obale, hodam samo u jednom smjeru a natrag opet letim, pa je meni puno puno lakše, ali mi na neki način imponira da ja svu svoju opremu vučem sa sobom, dok su oni svi koristili pse, a neki i ponije, motorna vozila itd… To mi je potpuno nevjerojatno, tim više da je to dosad napravilo samo dvadesetak ljudi u povijesti i da ću ja možda uskoro postati jedan od tih malobrojnih!
Eto toliko za sada. Malo sam „zaružio“, sad stvarno moram ići. Još jednom se ispričavam što nisam odgovorio na sva pitanja, ali bit će još prilika.
