Na nultoj točci. U baznom logoru za start ekspedicije
Svi avioni na Antarktici operiraju na vizualnu preglednost. Velika pista na Union Glacieru na koju je jučer majstorski sletio kazahstanski pilot velikog ruskog teretnog aviona Ilyushin barem je označena zastavicama. No mjesto na šelfu, gdje je start moje ekspedicije, nije nikako označeno, pa je za slijetanje tamo potrebna veća vizualna preglednost. Dan-dva mi ionako treba da dobro spakiram saonice, isprobam sve na terenu, odradim neke obaveze prema sponzorima i također da odradim sastanke sa ALE-ovim timovima koji će mi pružati logističku podršku: tim za navigaciju i sigurnost, tim za vremensku prognozu i komunikacije, medicinski tim, logistički tim, i sl. A ukoliko zbog lošeg vremena ostanem još koji dan ovdje, mislim da mi neće biti dosadno.
Kamp je smješten na povećem ledenjaku okruženom lijepim planinama. Funkcionira samo za vrijeme antarktičkog ljeta – od studenog do veljače. Zima je i ovdje kao i svugdje na Antarktici prebrutalno hladna, vjetrovita i mračna. Preko ljeta tu radi stotinjak zaposlenika ALE-a (Antarctic Logistics & Expeditions).
Po kampu Union glacier krećem se ili na skijama ili na “fat bike”-u
Odavde koordiniraju još tri udaljena kampa na kojima isto rade njihovi ljudi i na koje najčešće razvoze ekspedicije i turiste. Jedan je na Ronne šelfu gdje je najjužnija kolonija carskih pingvina, drugi je na Južnom polu, a treći u podnožju najviše planine na Antarktici – Mt. Winson. Iz Union glaciera se koordiniraju sve aktivnosti u svim kampovima i na letovima između njih. No svi ti udaljeni kampovi su vrlo bazični i vodi ih svega nekoliko ljudi. Ovdje u Union Glacieru komocija je malo veća. Zajednički šatori su grijani, hrana je odlična, a čak postoji i mogućnost tuširanja. Dva velika grijana šatora služe kao blagovaonica i dnevna soba svima koji su u kampu, i posjetiteljima i zaposlenicima. Tu se tri puta dnevno služi odličan topli obrok, a čak ima i svježeg voća i povrća koje dolazi svakim letom Ilyushina iz Punta Arenasa, što je, ako vrijeme dopušta, barem jednom tjedno. U jednom kutu šatora je i mala knjižnica sa svim knjigama koje su ikad izašle na temu Antarktike. Tu se uvečer ponekad i gledaju filmovi ili drže predavanja.
Šatori u kojima svi spavamo nisu grijani, ali su vrlo prostrani i udobni. WC-i su u kontejnerima koji nisu grijani, a sav ljudski otpad se odvozi natrag u Južnu Ameriku kako bi se Antarktika sačuvala čistom. Tuševi su u grijanom kontejneru i rade svega par sati dnevno, ali preporučuje se što manje korištenja tuševa, jer to troši previše resursa. Voda se dobiva topljenjem snijega, za što je potrebna nafta koja se mora dopremiti sa kopna. No sa tuševima ili bez njih, ovdje je i više komfora nego što sam očekivao. Doživljavam to kao vrlo dobar prijelaz i aklimatizaciju za ono što slijedi.
