Trideset kilometara u deset sati i dvadeset minuta! Takav rezultat nisam očekivao još barem tjedan dana. Kako to da mi je danas išlo tako dobro? Je li to zbog jučerašnjeg odmora? Ili zbog toga što sam imao sreće s dobrim terenom? Možda je jučerašnji jak vjetar otpuhao sav snijeg pa je podloga bila čvrsta i brza? Ili zato što sam se jučer za kraj prve etape od dva tjedna najeo mog najdražeg meda od OPG Carin –, kao i njihovog najpoznatijeg proizvoda: „Carice“ – najbolje mješavine meda, peludi i propolisa na svijetu? Ili zato što su mi sanjke sad već barem 20 kila lakše nego na startu? Ili sam samo imao dobar dan?
Nemam pojma. Činjenica je da što se više udaljujem od obale i ulazim u unutrašnjost, to bi snježna podloga trebala biti čvrstija, ledenija, i dakle brža. Sanjke su mi svaki dan lakše između kilu i kilu i pol, ovisno o tome koliko pojedem. A ja bih trebao biti iz dana u dan u sve boljoj formi. S druge strane, što više idem u unutrašnjost, to se više penjem, to je hladnije, vjetar je jači, a sastrugi su veći.
Rekordnih 30 km u danu sam završio pola sata prije planiranog, pa sam dobar učinak proslavio čagicom jer mi je baš pri kraju hodanja u ušima svirala super funky muzika.
Ne znam koji je razlog, ali super se osjećam! Nadao sam se da ću narednih tjedan dana raditi između 25 i 30 km dnevno u maksimalno 11 sati, te da će mi dotad teren postati bolji a sanjke utoliko lakše da bih tjedan iza možda napokon mogao više hodati nego vući, i odrađivati dionice po sat vremena hodanja bez stajanja da dođem do daha. Ali to se dogodilo već danas!
Naime, princip hodanja na polarnim ekspedicijama je obično takav da se rade dionice po sat vremena hodanja bez stajanja, potom se napravi pauza ne duža od deset minuta da bi se odmorilo i nešto pojelo, i potom dalje Hodanje bez stajanja. Ljudi kombiniraju razne dužine hodanja i stajanja, ali uvijek je pravilo da se hoda određeno vrijeme bez ikakvog stajanja sa regularnim kratkim pauzama između. Razlog tome je prije svega hladnoća. Kad se krećeš nije ti hladno, a kad staneš na pauzu, odmah obučeš debelu pernatu jaknu da ti zadrži toplinu i na brzinu nešto pojedeš pa ideš dalje. Kad bi duže ostao pauzirati pothladio bi se toliko da se ne bi mogao ugrijati možda i cijelih sat vremena. Drugi razlog je da se regularno unosi hrana, odnosno gorivo. Kad se izlaže dugačkim naporima, puno je učinkovitije svakih sat vremena jesti malo, nego recimo imati tri velika obroka dnevno.
Ja nisam mogao to prakticirati dosad, jer su mi sanjke bile preteške, pa sam svako malo morao stajati da dođem do daha. Posljednja dva dana hodanja već sam uspijevao raditi po par desetaka minuta bez stajanja, što se i osjetilo na kilometraži, ali da ću uspjeti cijeli dan odraditi bez da ijednom stanem da dođem do zraka, tome se nisam nadao još barem tjedan dana. Odatle učinkovitost. To je i dobar primjer za druge poduhvate ili poslove u životu. Ako želiš u nečemu biti učinkovitiji, to puno efektnije možeš postići tako da smanjiš pauze, prazan hod ili uludo utrošeno vrijeme, nego tako da pokušavaš ubrzati ili pojačati onaj dio kad zapravo radiš.
