Najteže je krenuti, uvijek. I tu ne mislim samo na prvi korak, već na prve korake, početnu fazu svakog projekta. Čega god se primiš, uvijek najteže ide na startu. A što se mog puta na Južni pol tiče, jedna od najtežih dionica i jest prvih 20 km. Put se u tih 20 km uspinje 600 metara, što je prosječni nagib od 3%, a na najstrmijim dionicama čak 10%. Možda to nije puno kad si u autu, pješice ili na dobrom biciklu. Ali kad vučeš za sobom sanjke teške 135 kilograma, onda je itekako teško. Da stvar bude gora, vjetar još uvijek nije otpuhao snijeg koji je napadao proteklih dana. Što se više penjem uzbrdo to je manje dubok, pa se nadam da će kasnije biti fini, tvrdi snijeg. O podlozi sve ovisi. Ako imaš 20 cm dubok snijeg, to je kao da vučeš 250 kila. A ako imaš ravan tvrd, zaleđen snijeg, možeš niti ne osjećati sanjke.
Uzbrdice na Antarktici su relativno blage, ali ubitačne kad vučeš težak teret.
Teškoća ovog početka je tim veća što su mi prvi dani, pa treba vremena da se tijelo navikne. Kad sam vukao gume za trening, kombinirao sam dvije varijante. Dvije lakše gume sam vukao po 10-15 km u 2-3 sata što je bilo više aerobni trening. Jednu veću kamionsku gumu sam vukao 3-4 km u 1,5-2 sata što je bio više anaerobni trening za snagu. Budući da sam već u Norveškoj probao vući sanjke od 130 kg, to mi se činilo ipak lakše nego vučenje kamionske gume po nasipu, pa sam mislio da sam dobro pripremljen za ovu dionicu. Ali ovo danas je bilo još teže. Kao da sam napravio pet uzastopnih jakih treninga. Barem mi je drago da sam u Union Glacieru izbacio onih 10 kila viška, jer bi ih sada itekako proklinjao. Ipak sam danas prevalio i malo veći put nego jučer i popeo malo višu uzbrdicu. Veselim se sutra odvaliti još preostalih 200 metara visinske razlike, da napokon dođem na ravniji teren, da vidim kako će biti tamo.
Počeci su uvijek najteži, bit će lakše kasnije, kad mi se tijelo navikne na svakodnevne napore. Super je na što se tijelo sve navikne. Često nismo ni svjesni što sve možemo. Zato sam i ovdje da to istražujem i osjećam. A kad tijelo dođe do svoje granice, onda preuzima glava. A onda su granice samo tamo gdje si ih sami postavimo?
