Piše: Davor Rostuhar
U ferate sam se zaljubio još kad sam ih prvi put probao, u Dolomitima, 2006. godine, i oduvijek mi je bilo žao što ih u našim brdima tada baš još i nije bilo. Izgradile su se u zadnje vrijeme neke feratice tu i tamo, lijepe i spektakularne, jer u našoj prekrasnoj zemlji gdje god odeš u prirodu, lijepo je i spektakularno, ali te su sve ferate bile dosta kratke i relativno lagane. Kad sam prije par godina čuo da se radi zahtjevnija ferata u velikoj stijeni Dinare, jedva sam čekao da je probam. Prvih godina nije još bilo jasno jel’ ferata otvorena ili nije, jer je još uvijek bila u izgradnji, ali u zadnje godinu dvije, čuo sam da je zgotovljena i da je ljudi prolaze, iako još nije službeno puštena u promet. Čekao sam trenutak da se upustim u tu feratu, ali uz sve moje aktivnosti i putovanja, uvijek su prednost dobivali razni visokogorski, alpinistički ili turnoskijaški izazovi. Ferata Dinaridi došla je na red u svibnju 2023. godine.
Ferata je oblik kretanja po planini koji je negdje na pola puta između planinarenja i alpinizma. Nastala je u Dolomitima, u prvom svjetskom ratu, kad su vojnici u stijenu ukucavali sajle i razne klinove kojima su se pomagali da se brže i sigurnije kreću po zahtjevnom krajoliku. I samo ime: via ferrata (tal: željezni put) dolazi od raznog željeza koje se upucavalo u stijenu da bi olakšalo put: klinova, stepenica, ljestva, sajli… Malo pomalo ferate su se počele graditi i drugdje po Alpama, pa kasnije i drugdje po svijetu, a danas su postale jedna od omiljenih adrenalinskih outdoor aktivnosti u planinama i evo ih i kod nas.
Da bi se čovjek zaputio u ozbiljne stijene, mora poznavati vrlo složene tehnike i vještine alpinizma, i mora biti dobro utreniran penjač. Međutim, ferate su te vertikalne krajolike otvorile i za druge planinare koji ne poznaju sve te vještine i nisu nužno dobri penjači. Ali svakako moraju biti u dobroj formi, i ne smiju imati velik strah od visina, jer ferate ih vode u strmoglave i izložene krajolike kakvi im nisu bili dostupni običnim planinarenjem.
Cijela ideja ferate je dakle da odvede čovjeka u strme, vertikalne, čak i prevjesne stijene, ali da mu pomogne u tome na dva velika i važna načina. Jedan je da tamo gdje nema dobrih hvatišta za ruke i noge postavi metalne klinove ili stepenice, tako da se u svakom trenu ima gdje primiti, a drugi je da uz cijeli put postavi metalnu sajlu za koju se treba ukopčati s duplim karabinerima privezanim za pojas, kako u slučaju pada ne bi baš završio u provaliji nego samo par metara niže, na mjestu gdje je sajla učvršćena u stijenu.
Međutim ferate isto mogu biti lakše i teže. Postoji nekoliko sustava ocjenjivanja ferata, kod nas se koristi najviše međunarodna skala od A do E, gdje je A najlakša, a E najteža ferata. U Dolomitima se koristi skala od 1 do 6. Važno je napomenuti da su razlike u težini od jedne do druge ocjene ogromne. Za usporedbu, kad sam Anđelu vodio u ferate u Dolomitima (vidi taj blog) s lakoćom je savladavala ferate težine 2, ali kad smo otišli u feratu stupnja 3, tu je već bila panika. Trojka u Dolomitima bila bi ekvivalent ocjeni C. Na tom stupnju težine penjač se svugdje ima komotno gdje za primiti, ali teren može biti vrlo izložen, pa nekome, poput Anđele, tko ima velik strah od visine, to može biti ogroman izazov. Primjerice ferata može prolaziti po stepenicama (metalno slovo U) ukucanim u stijenu u vertikalnom zidu, ispod kojeg je 200-300 metara provalije. Tehnički da se taj komad ferate spusti na nula metara, na pod prepun mekanih strunjača, čak ni ljudima s najvećim strahom od visine ne bi bilo problem popeti nekoliko gibova, jer bi se vrlo dobro mogli primiti za svako hvatište, i rukama i nogama. Ali budući da se to sve nalazi na 200-300 metara od tla, tu već nastaje panika u glavi, ruke se grčevito drže za stepenice pa se mišići pumpaju, a noge počinju klecati, što bi se u penjačkom žargonu reklo – igrati Elvisa.
Već i na ocjenama C ili 3, ferata može prolaziti djelom strmijim od okomice: prevjesnim. Ali se i dalje svugdje može dobro primiti rukama ili stati nogama. Ferata ocjene D ili 4, može biti još jače prevjesna, a također već može imati dijelove gdje nema dobrih hvatišta za ruke i noge jer kreatori ferate tu nisu zamislili olakšati put ukucavanjem klinova ili stepenica u stijenu, nego čovjek mora biti ili jako dobar penjač pa se popeti po stijeni „slobodno“, ili se mora uhvatiti za sajlu i popeti po njoj.
Teže ocjene neću ni opisivati, jer nam za ovu priču nisu bitne, ali uglavnom uključuju još veće prevjese, ponekad čak i stropove, još manje umjetnih hvatišta i više slobodnog penjanja, prelazak kroz velike zračne prostore između stijena po ljestvama od sajli, a na lakšim dijelovima (tzv. scrambling), nema čak ni sajle za osiguranje.
Ferata Dinaridi naša je najduža i najteža ferata. Dugačka je 1700 metara, savladava visinsku razliku od 730 metara, većim djelom ocjena je B i C, ali ima barem jedan ili dva detalja težine D. Njena najveća kvaliteta je spektakularna izloženost u velikoj stijeni. Kad vozite starom cestom Zagreb-Split, od Knina na dalje, ako pogledate na istok-sjeveroistok vidjet ćete spektakularnu stijenu našeg najviše planine Dinare. Što se više približavate toj stijeni, prema Suhopolju, to više vam se ta stijena čini grandioznija i neprohodnija. Ferata Dinaridi prolazi ravno kroz njenu sredinu. Kad dođete još bliže, do starta ferata, možete primijetiti da ona zapravo većim djelom prati jedno njeno rebro, jedan greben koji je okomit na veliki zid Dinare.
Ja neću ovdje opisivati tijek ferate ili njene detalje, jer se to, kao i drugi praktični i korisni detalji, opis puta, gpx ruta, fotke, itd lako mogu naći na webu, primjerice na stranici planinarenje.hr. Ja ovo pišem iz dva glavna razloga. Prvo želim dočarati svoju oduševljenost feratom i odati počast legendama koji su je izgradili – sve na volonterskoj bazi. A drugo, želim upozoriti na težinu i ozbiljnost ferate, da se ne bi netko precijenio i zaletio u taj pothvat bez dovoljno iskustva, jer ferata je jednosmjerna stvar. Puno je teže ići dolje nego gore, pa kad jednom pređeš neki težak detalj, koji si jedva izgurao, ako naiđeš na još teži, ne možeš se vratiti. Imaš samo dvije opcije: ili pokušati nekako proći i taj teži dio, ili zvati spasilačku službu.
Majstori koji su radili feratu, zato su već na njen ulaz stavili jedan zahtjevniji dio, težine C, čak s laganim prevjesom, tako da se lutalice isfiltriraju već na početku. Ali oprez! To nije njen najteži dio, ima još mnogo dijelova koji su teži od tog. Feratu se ne smije podcijeniti niti po pitanju svog vlastitog iskustva i umijeća, niti po pitanju opreme. Svi elementi standardne opreme za ferate su obavezni: i penjački pojas i ferata set ili takozvani y, kojim se pojas povezuje sa sajlom za osiguranje, ali i kaciga i rukavice. Put je ponegdje krušljiv pa gornji penjač može sasuti kamenje na donjega, zato je kaciga obavezna. A rukavice su obavezne jer se često treba navlačiti na sajlu što nije baš ugodno bez rukavica.
Legende od ljudi koji su radili feratu, uz to su napravili i tri planinarska skloništa odnosno bivka: „Bili Cvitak“ blizu ulaska u feratu, „Drago Grubač“ na njenom kraju, i „Dinaridi“ na samoj polovici ferate u stijeni. Ja sam totalni fetišist na planinarska skloništa koja se nalaze na fascinantnim lokacijama. Zato ne znam jesam li se više veselio samoj ferati, ili noći provedenoj u skloništu „Dinaridi“. Feratu je moguće odraditi i u jednom jakom danu, u tom slučaju i ruksak može biti lakši. Ali mi smo baš namjerno išli na dva dana, samo da bismo mogli prespavati u skloništu „Dinaridi“ na pola ferate. Zato smo išli radnim danom, jer je vikendom veća šansa da će sklonište biti puno, a u njega stane svega 5-6 ljudi.
Kakav je osjećaj nakon uspješnog savladavanja prvog djela ferate, u zalaz sunca izbiti na malu policu u rebru Dinare gdje se smjestila kućica – to je nešto neopisivo. Mislim da to najbolje dočarava fotka mog frenda Ivana koji je pobjedonosno izbacio ruke u zrak i snažno vrisnuo od sreće. Večer je bila ugodna, proljetna, bez vjetra, a kad je pala noć, pun mjesec je obasjao sve. Osvijestiti trenutak gdje se nalazite, na vrhu nekog kamenog stupa po kojem ste došli na tu policu, s tri strane okruženo debelom provalijom, a s četvrte velikim zidom, po kojem sutradan nastavljate put prema vrhu. Ako mene pitate, to je čista uživancija, i nešto najljepše od života.
Svaka čast i slava velikim majstorima i legendama od ljudi koji su nesebičnim volonterskim radom, napravili ovo čudo od ferate i omogućili nam jedno od najboljih outdoor iskustava koje imamo u Hrvatskoj. Hvala muškarcima i ženama koji su pljunuli u ruke i zabili kilometre čelika u Dinarsku stijenu, da bi taj nedostupan krajolik naše najviše planine postao dostupan više ljudi i koji su još k tome izgradili nevjerojatna planinarska skloništa. I to sve nisu radili za novac ili za neku instituciju, nego su sve to sami osmislili i odvolontirali i još isfinancirali sve od donacija dobrih ljudi.
Ako idete na feratu – pokažite zahvalnost tim ljudima donacijom na ovaj račun:
PU DINARIDI
JOBOVA 18
SPLIT
IBAN: HR9723600001102927521
model i poziv na broj HR00 00
šifra OTHR
U zemljama s razvijenijom planinarskom kulturom uvriježen je običaj da se boravak u skloništu plaća donacijom u škrabicu, oko 10-15 eura po osobi, po noći. Kod nas je planinarska kultura još u pelenama, a škrabice u planinarskim skloništima ne funkcioniraju jer ih ljudi opljačkaju. U Hrvatskoj brojni kreteni koriste planinarska skloništa kao besplatne vikendice – kuće za odmor i pijančevanje. Ne budite ti ljudi, budite na pravoj strani povijesti i pomozite svi skupa da se kultura planinarstva razvije, pa da što više ljudi može uživati u našim planinama.
Ako se spremate na feratu, proučite sve što je bitno znati i dobro se pripremite, te ne precjenjujte svoje sposobnosti – da vas drugi dobri ljudi ne bi trebali spašavati – bilo je već slučajeva izvlačenja koji nisu nimalo ugodni, uključuju desetke spašavatelja i traju po 15-20 sati.
Svakako se prije ferate javite legendarnom Čerči, jednom od pokretača tog projekta na 098 728 9963, pitajte sve što vas zanima i najavite svoj pothvat.
I ako idete- uživajte u svakom trenu, jer to će možda biti jedan od najljepših izleta koje možete napraviti u hrvatskim planinama. A kad već popnete feratu, onda skočite i do 40-ak minuta hoda udaljenog, a 1831 metar visokog vrha Sinjal – jer ipak je to najviši vrh Hrvatske. Pa oprezno dolje novim odstupnim putem koji se gradi, ne onim koji je trenutno opisan na planinarenje.hr, nego pitajte Čerču, on će vam sve rado reć’! ????
Pristup ferati
Obavezno se prije ferate javiti Čerči na ovaj broj
Zanimljiv detalj sa ljestvama na početku ferate
Pogled iz drugog kuta
Ferata prati jedno rebro Dinare, po grebenu rebra
Jedan prevjesni dio
Posljednji dio prvog djela ferate penjali smo u zalaz sunca
Veselje nakon savladavanja prvog djela ferate i dolaska do skloništa “Dinaridi”
Pogled u sumrak sa police na kojoj se smjestilo sklonište “Dinaridi”
Unutrašnjost skloništa je vrlo komotna, može se pretvoriti u skupni ležaj za 5-6 ljudi.
S tri strane oko skloništa – provalija, s četvrte veličanstveni zid Dinare po kojem nastavlja drugi dio ferate
Prvi dio drugog djela ferate prolazi i dalje strmim stijenama, po rebru Dinare, a potom skreće ulijevo i 400 metara prati ove veličanstvene police
Hodanje po ovim policama tehnički je vrlo jednostavno, ali u pitanju je psihološka igra, jer je ispod velika provalija
Na vrhu ferate!
Na najvišem vrhu Dinare i Hrvatske!
Odstup iz ferate
U feratu sam pozvao svoje stare prijatelje Ivana i Marka, koji nisu previše aktivni u outdoor sportovima, niti su imali iskustva s penjanjem, ali sam bio već s njima u planinama, i znam da su u dobroj kondiciji pa sam procjenio da će to biti taman izazov za njih, a ja sam uzeo i dodatnu alpinističku opremu da im pomognem u slučaju ako negdje zapne, što se pokazalo da nije bilo potrebno. Nabavio sam im opremu i trudio se što bolje ih uputiti u sve osnove kretanja u ferati kao i određene male a korisne penjačke savjete, i odradili su feratu vrhunski. Evo njihovih dojmova!
Ivan:
Ferata na Dinari je za mene bila jedna ozbiljna avantura, s penjanjem po stijenama sam se susreo prvi puta. Bilo je zahtjevno i jako izazovno, no radi preciznih uputa i neophodne opreme ne i opasno. Kada se susretneš sa strahovima koje nisi ni znao da imaš, kada pred njima ne ustukneš nego smireno kreneš dalje, onda uspiješ istinski uživati u izazovu i toj nevjerojatnoj prirodi. Pomakneš svoje granice, način razmišljanja, rasteš. Bilo je dosta teško, fizički i mentalno, ali sljedeći dan kada smo se vratili sam samo razmišljao o novom penjanju. Nevjerojatno iskustvo.
Marko:
S obzirom da nisam imao puno informacija niti predodžbu što nas je na ovom putu čekalo, time je svaki dio tog puta ostavljao snažan dojam na mene. Od prvog pogleda na Dinaru iz podnožja do prvog susreta sa samom feratom i kasnije njenim specifičnim dijelovima. Posebno moram istaknuti i “kućicom” u kojoj smo proveli noć i njenu nevjerojatnu poziciju. Na kraju, sami koncept ferate me oduševio jer je dostupan i nama nepenjačima, a daje nevjerojatno iskustvo planine i dobar fizički napor, a što je za mene najbolja kombinacija.
Ps. Kvalitetnu opremu za ferate mozete naći u trgovinama Iglusporta
Diiivno!!!
Na vrhu Dinare sam bila, ali naravno redovnom planinarskom stazom. Moram priznati da mi se ova vaša puno više sviđa, za sada samo za gledanje 🙂