Razvedrilo se, a sunce se ponovo vrti u krug oko mene. Radim kilometražu i dosižem svoje imaginarne dnevne ciljeve, ali se sve više umaram. Teško je i dalje. Penjem se prema platou, već sam na 1750 m visine, zrak je malo rjeđi, a snijeg postaje suh i sličan pijesku. Teško mi je zamisliti da sam prije 16 dana prvi put napravio 30 km. A danas nisam ništa brži iako su sanjke sve lakše. No, drugi izazovi se pojavljuju. Nema lagano. Do vrha je samo uzbrdo.
Koliko god da i dalje ulažem napora u svaki korak, sad su ti koraci barem povezani, pa mogu ući u neki ritam, doduše spor, ali postojan. Pa mogu razmišljati o koječemu. Danas mi je bilo nekakoprigodno osvrnuti se na godinu koja upravo prolazi. Meni je 2017 bila sva u tonu ove ekspedicije. Počelo je to i ranije, ali ove cijele godine sam se baš potpuno bavio samo time. Prisjećam se jednog trenutka u kojem se sve skoro slomilo.
Bio je kraj ožujka ili početak travnja, ne znam sad više. Trebali smo dotad već debelo skupiti lovu za cijeli projekt, na čemu smo radili punom parom dvije godine prije toga. Ali skupili smo samo manji dio. Ja sam se trebao mirne duše posvetiti pripremama u Norveškoj i napraviti traversu Grenlanda… Ali nije bilo love za oboje. Izabrao sam jeftiniju opciju. Otišao sam autom na sjever Norveške gdje sam se spremao napraviti traversu 300 km široke visoravni Finnmarksvidda. Solo, unsupported, naravno. I to mi je imala biti generalna proba za Južni pol.
Anđela je ostala u Zagrebu stiskati sponzore još tih par tjedana. Dogovor je bio da ćemo stisnuti maksimalno, pa vidjeti nakon moje ekspedicije na čemu smo. Ali meni je već prvi dan bio katastrofalan. Iako sam imao sanjke od samo 80 kila, jedva sam se probijao kroz snijeg. Do večeri sam napravio svega desetak kilometara i umorio se kao nikad u životu. Bilo je vlažno i ledeno. -28˚C. Sve mi se živo zaledilo. Termosice, kuhalo, zatvarači…. Očajavao sam. Nisam mogao doći do vode u termosicama, niti otopiti snijeg za piće. Mislio sam si: ako je ovako već prvi dan probe, kako će tek biti na Antarktici. Jeza me spopadala.
Ujutro sam poslao poruku Anđeli da obustavi sve pregovore. Da stavi sve na čekanje. Da najvjerojatnije odustajem od Južnog pola. Ali ne bih si mogao pogledati u oči da sam nakon pet dana vožnje do tamo sada sjeo u auto i krenuo nazad kući. Rekao sam, idem probati još jedan dan. Pa još jedan. Pa još jedan. I tako sam na kraju prehodao Finnmarkviddu. Ali lova se nije skupila.
Nije dobro prečesto se osvrtati nazad. Ali na staru godinu je dobro proanalizirati proteklu godinu i pitati se kakav je ona ostavila trag u mom životu. I kakav sam trag ostavio ja u njoj?
Moji najbliži suradnici i prijatelji i tad su mi bili podrška, ali govorili su mi i da nije grijeh ponekad odustati, da je to isto dio života. Slažem se. Ali nisam mogao odustati. Nakon svega što sam već napravio… Kako je uopće moguće odustati od svog sna? Nikad nisam imao hrabrosti za takve stvari. Život je predragocjen da bih radio kompromise sa svojim snovima. Osjećao sam da moram ići dalje i naći neki način. Već godinama poručujem ljudima da računaju na čuda. Sada sam ja morao računati na jedno veliko čudo.
I onda se dogodila čarolija crowdfundinga. Stavili smo sve karte na to, i upalilo je. Pa ljetna turneja pješice po Hrvatskoj. Pedeset predavanja. 1200 vrućih kilometara. Knjiga snova. Vaša podrška. I financijska i moralna. Skupila se lova. I evo me već mjesec dana hodam po Antarktici i svakodnevno zahvaljujem i životu i svima koji su mi ikako pomogli da u tome uspijem. 31 dan i 730 kilometara je iza mene. A još 16-17 dana i 450* kilometara je ispred mene. San se ostvaruje.
Koja nevjerojatna i dramatična godina! Koja genijalna godina! A sljedeća ima sav potencijal da bude manje dramatična i još više genijalna!
Nadam se da će tako biti i vama! Manje drame, više genijalnosti! Sretna Vam nova! 🙂
*U statistici svakog dana navodim zračnu liniju do Južnog pola. U praksi radim dnevno kilometar više. Npr. Ako napravim 30 realnih kilometara, to bude oko 29 kilometara zračne linije. Zato procjenjujem da mi preostaje oko 450 km do Južnog pola.
