Po pitanju prehrane, ljudi koji se spremaju na ovakve dugačke i naporne ekspedicije, razlikuju se po par kriterija. Jedni se udebljaju prije puta, a drugi ne. Jednima se prehrana bazira na istom broju kalorija dnevno, a drugi taj broj postepeno dižu. Ja nisam planirao niti dobiti kile prije ekspedicije niti ih gubiti na samoj ekspediciji, planirao sam jesti dovoljno koliko mi treba i to svaki dan podjednako, oko 6500 kalorija u dane kad hodam, a 4000 kalorija u dane kada pauziram. Hrana je bitna prvenstveno kao pogonsko gorivo i za snagu, ali također i za to da te grije. Moje tijelo je jedini „radijator“ u okolici, a gorivo za taj radijator je hrana. Ako ne jedem dovoljno, brže se pothlađujem i više riskiram ozebline.
No očito sam malo pogriješio u svom planu prehrane. Prvo, prije puta sam se ipak udebljao oko pet kilograma, uglavnom u trbuhu. A drugo, prvih tjedan dana ekspedicije nisam mogao dovršiti dnevne obroke. Silio sam se, znajući koliko mi je hrana bitna, ali onda bi došao do stupnja kad mi tijelo odbija hranu osjećajem za povraćanje. Malo sam se zabrinuo zbog toga, jer mi mjerač pulsa govori da trošim oko 5-6 tisuća kalorija samo za vrijeme hodanja, a još kad se ubroji ostatak vremena i bazični metabolizam, to ide debelo preko 7000 kalorija, a ja ne mogu unijeti niti pet od šest i pol tisuća dnevno. Sve je to ok kad je ekspedicija kratka, ali kad se to pomnoži sa 50 dana, može biti problem.
Prvih dana ekspedicije hrana mi nije nikako sjedala. U malo čemu sam guštao kao u Lino ladi.
Zato sam prilikom jučerašnjeg redovnog večernjeg poziva baznom logoru tražio da popričam s doktorom. Svaki dan uvečer moram im javiti svoju poziciju i kako se osjećam, a oni me pitaju da li trebam neki liječnički savjet od doktora koji je u bazi upravo zbog toga.
„Ne brini se, to je normalno“ rekao mi je doktor Paddy iz Engleske, „Svima se u prvih tjedan, dva ekspedicije dogaa da ne mogu pojesti cijele dnevne obroke. Zato neki postepeno povećavaju prehranu iz dana u dan. Tijelo prvo crpi svoje vlastite zalihe masti, a tek onda traži dodatnu hranu. Bolje da ne bacaš višak hrane nego da ga čuvaš za kasnije, možda će ti trebati!“
I nisam bacao. Ne znam da li me to doktor smirio, ili sam baš prešao tu nevidljivu granicu, ali danas sam prvi put pojeo cijeli dnevni obrok. Jedva, ali jesam. A još uvijek nisam skroz skinuo zalihe u trbuhu. Eto, ako se želite veseliti svojoj škembi, poput mene, dođite na Antarktiku. Ovdje sve izgleda drugačije 🙂
