Koliko se stvari danas izdogađalo, mogao bih napisati bar tri bloga!!! Prešao sam nekoliko pragova, srušio dnevni rekord, nakon 20 dana vidio planine a nakon 26 dana vidio ljude i pravi pravcati WC… No krenimo redom:
1. Prešao sam polovicu puta i 85 stupanj geografske širine. Sada sam bliži cilju nego startu! To je mentalno ogromno bitna stvar i pisat ću o tome jednom zasebno.
2. Prešao sam 600-i kilometar, što već zvuči dosta ozbiljno.
3. Ugledao sam planine Thiel, daleko na zapadu i prešao preko „podlednog“ grebena Transantarktičkih planina. Dakle, nakon gotovo 20 dana što oko sebe nisam vidio ništa osim ravnog horizonta, ponovo sam ugledao neku čvrstu točku. Planine Thiel pripadaju lancu Transantarktičkih planina koji se proteže preko cijele Antarktike i dijeli ju na istočnu i zapadnu. Tamo gdje su te planine više od debljine ledene kape, vrhovi izranjaju van i to je ono što sam ugledao na zapadu. Ostatak lanca prolazi ispod mene, ispod leda, odnosno, na mjestu gdje sam ja danas prešao greben tog lanca, led je posve prekrio kompletne planine.
4. To mjesto gdje put za Južni pol prelazi Thiel lanac naziva se Thiel corner i tu se nalazi vrlo bazični „aerodrom“ sa jednim objektom, jednim bagerom i puno barela goriva. Naime to je isto tako polovica puta od Union Glaciera do Južnog pola, pa manji avioni koji lete na toj relaciji, moraju ovdje sletjeti da bi si natočili gorivo. Bager ravna led piste, a jedan jedini objekt, jedan mali kontejner (na slici) je zapravo wc. Iako tu nitko ne radi ni ne boravi, na svim mjestima gdje postoji ikakva frekvencija ljudi, jako se pazi na red i čistoću.
Ne mogu objasniti koliko me fasciniralo vidjeti nešto toliko normalno poput WC-a. Očito, kako se ja navikavam na samoću i izolaciju od svega, tako se i odvikavam od svega normalnog.
5. Nakon 26 dana samoće, prvi put sam vidio ljude! Kod Thiel cornera kampiralo je dvoje Norvežana, vodič i klijentica, koji hodaju za Južni pol. Krenuli su 12 dana prije mene kao dio veće grupe koju čine dva vodiča i četiri klijenta. Ova žena je bila prespora zbog bolova u leđima, pa su se podijelili u dvije grupe, jedna je otišla naprijed i trenutno se nalazi oko 130 kilometara ispred mene, a druga ide sporije. Iako sam ja bio oduševljen da vidim ljude i krenuo sam ih zagrliti, oni nisu bili toliko sretni i entuzijastični. Pretpostavljam da nije lako kad toliko zaostaješ i onda te prestigne netko tko je krenuo 12 dana nakon tebe. A učinilo mi se da su i jedan drugom dodijali, što me podsjetilo, koliko sam sretan što putujem sam.
6. Napravio sam dnevni rekord od 33 km. Teren je bio dosta ravan, ja sam bio dosta nabrijan, a budući da ću se sutra nagraditi danom pauze, potegnuo sam sat vremena duže i prebacio rekord.
Od svega toga, nekako me najviše fascinirao WC! Ne mogu to objasniti. Možda sam malo prolupao, ali tako mi je bilo neobično vidjeti WC u ovoj pustoši. Nameće se, naravno pitanje, jesam li ga iskoristio. Nisam! Iz dva razloga. Prvo, da mi ne bi netko sutra zamjerio da sam koristio ikakav „support“, i da ne izgubim status „unsupported“ ekspedicije. A drugo, zato što mi jednostavno nije bilo vrijeme za to. Uredno to obavljam svako jutro. Prebizarno mi je bilo ići na wc samo zato što je on tamo.
I još za kraj ovog dana punog novosti, sada dok sam u šatoru i pišem ovaj blog prije spavanja, počeo je padati snijeg. Tiho rominja po šatoru i uljuljkava me u ovaj divan polarni san!
