Ovako sam zamišljao ekspediciju u najboljoj varijanti. Ovako kako je bilo danas.
Vrijeme ugodno, sa taman toliko vjetra da mi se skijaške naočale ne magle, a ne previše vjetra da mi je prehladno ili da me usporava.
Horizonti daleki, daleki na sve strane. Iako će se na svim slikama krajolik činiti jednak, on zapravo to nije. Već dobro razlikujem nijanse. Nekad su uzbrdice i nizbrdice jedva vidljive golom oku, ali one približavaju horizont. Danas su horizonti zaista bili prostrani.
Isto je sa tlom. Na slikama se vjerojatno čini isto, ali velika je razlika u tome je li posve ravno kao bonaca, ili je poput valovitog mora – puno sastruga, formacija koje od snijega oblikuje vjetar. Danas je prvih 25 kilometara bilo posve ravno, kao zaleđeno jezero.
Razlika je i u tipu i kakvoći snijega. Još uvijek ne mogu dobro procijeniti kakav je točno snijeg, je li vlažan, suh, težak… Činjenica je da je snijeg tim suši što se više udaljavaš od mora u unutrašnjost Antarktike, posebno na polarnoj visoravni, koja meni počinje 220 km prije pola. A suhi snijeg je poput pijeska i po nijemu je puno teže vući sanjke. Neki dan sam imao teške uvjete i čak sam napisao da je snijeg postao suh. Međutim to nije bilo baš najtočnije. To je bio novonapadali snijeg koji je padao u ona dva dana white-outa. Nije ga napadalo puno, možda 5-10 centimetara, ali dovoljno da te uspori. I taj novi snijeg na površini jest bio suh. Danas je snijeg bio fino stvrdnut, a u takvim uvjetima je moguće ići nešto brže i lakše jer i skije i sanjke bolje klize.
Kad se sve to zbroji, mogao sam napokon hodati brzinom od oko 4 kmh.Shvatio sam dosad da mi je brzina od 3,5 kmh granica, ispod toga se mučim, a iznad toga uživam. Veliku većinu kilometara na ovoj ekspediciji prehodao sam na brzinama ispod 3,5. Čak i posljednjih nekoliko dana, što me čudilo jer su mi sanjke sad već skoro 50 kila lakše nego na početku.
Nijedan horizont nije predaleko!
Tijelo mi se već lagano buni, leđa bole, vrat mi se jučer ukočio. Smanjuje mi se tjelesna masa. Mast se istopila, a sad se i mišići smanjuju, iako jedem preko 6500 kalorija dnevno. Tijelo jede samo sebe. Nije to ništa strašno, dapače, osjećaj je odličan. Osjećam se da se pretvaram u ono za što smo prvotno dizajnirani. U hodača. Najveći dio svoje povijesti, čovjek je hodao za svojom lovinom i u tome je bio izdržljiviji od svih životinja. Nije bio brži ili snažniji od drugih, ali je mogao nadhodati svaku životinju, čak i konja. Po tome mu je jedino vuk bio blizu.
Ali bol dođe i prođe, kao i sve, uostalom. Danas me ništa nije boljelo. Išao sam tako dobrim tempom i lakim korakom da sam mogao zaboraviti da vučem sanjke i utonuti u razmišljanja i meditacije.
Žao mi je da češće uživam kad mi lakše ide. Znam uživati i kad je teško i naporno, ali rjeđe. Žao mi je da užitak ikako ovisi o stupnju težine. No sva ta muka i ustrajnost dođu na naplatu kad poteče ovako lako kao danas. Onda uživam prepunim plućima. Ne mogu se zasititi ovih praznih, pustih, beživotnih krajolika iako sam već trideset treći dan u njima. Ne mogu se zasititi ove količine sunčanih sati i života pod vedrim nebom 24 sata dnevno. Ne mogu se nadiviti čistoći i konzistenciji ovog snijega kojeg topim i pijem. Ne mogu se nadisati ovog svježeg zraka, naslušati ove tišine i nauživati ovog mira.
