Davor Rostuhar
Samo nek’ se kreće
Na tom desetomjesečnom putovanju, prijatelj Vedran i autor, prošli su kroz mnoštvo zanimljivih situacija koje su opisane u knjizi. No, da to ne bio samo neki dosadni putopis, autor se potrudio na nekoliko načina. Prije svega radi se o vrlo emotivnom i intimnom doživljaju. Trebalo je suočiti se sa sobom i iščeprkati najdublje osjećaje kako bi se moglo dočarati što se dešava u glavi čovjeku koji putuje biciklom kroz snijeg i zimu, kroz vruće pustinje, koji se nađe sam okovan u sniježnoj oluji na najvišem vrhu Bliskog istoka, i na kojeg pucaju izraelski vojnici za vrijeme boravka u Gazi. Ili jednostavno, što se mota čovjeku po glavi kad danima i danima vozi kroz ravnu pustinju. Ili odgovor na najteže pitanje – zašto? Zašto sve to? Nadalje, neke aspekte priče, neke probleme putovanja, pokušao je izložiti kroz diskusiju koja se provlači kroz više poglavlja. Tu je diskusija o problemu suočavanja sa drugom kulturom i svim njenim nepravilnostima (npr. potlačivanje žena, itd.), diskusija o vječnom izraelsko-palestinskom sukobu… Iako je sve pisano u prvom licu, akteri putopisa su lokalni ljudi koji pričaju svoje priče i argumentiraju realnost.
Filozofski, autopsihoanalitički pristup se kao lajtmotiv provlači kroz cijelu priču, a temelj je na kojem je knjiga izgrađena. Promjena… sve se mijenja… dijete koje odlazi u svijet uči da se i ono mijenja. Sve se kreće, ipak se kreće, ma… samo nek’ se kreće… Uvjerenja, stavovi, sve gubi svoje temelje, ostaje samo život, jednostavan i lijep u svojoj biti. Prošlost i budućnost, okovi su kojih se glavni lik ne može osloboditi, ali uči kako oživjeti sadašnjost. U sadašnjosti pronalazi Ljepotu, ali se nikako ne može uklopiti u nju. No putovanje, pustinja, vjetar, ljudi… sve to polako pomaže dolasku odgovora.
Izdavač knjige je Klub za ekspedicionizam i kulturu. Knjiga sadrži 260 stranica, a obogaćena je sa 10 zemljopisnih karata i preko 160 fotografija u boji.
