Kako se bližim polovici puta, tako mi je već jasno koliko sam se dobro pripremio za ovo. Zasada sam zaista ponosan kako sam se dobro pripremio i po pitanju opreme i hrane i fizički i mentalno, a i po pitanju razumijevanja kakav će put biti. Kad planiramo napraviti ekspediciju koju je napravilo tako malo ljudi imamo problem što većina od njih preuveličava probleme i napuhava priču da sebe pokaže većom facom. Tako je teško složiti slagalicu kakva je zaista situacija. Ali i to sam uspio više-manje precizno. Ali ništa ne može biti toliko precizno kao kad imaš vlastito iskustvo s terena.
Sada kada se približavam polovici puta, moram malo korigirati svoj plan. Iako su mi sanjke iz dana u dan sve lakše, i kao posljedica toga sam u početku povećavao dnevnu kilometražu, to je u zadnje vrijeme stalo. Posljednjih dana uspijevam prevaljivati po 30 km dnevno, što je zapravo vrlo dobar rezultat, ali je i dalje vrlo teško. Nije teško kao prvih tjedan dana. Sada mogu hodati bez da stanem da dođem do zraka, čak ponekad i nabijem neki lagani tempo, ali nisam puno brži. Još k tome, posljednjih dvjesto i sljedećih stotinjak kilometara su po mojem shvaćanju, po pitanju terena i vanjskih uvjeta, najlakši dio puta. Najmanje uspona, sastruga i hladnoće.
Iako su sanjke lakše 35 kg nego na početku, a teren puno bolji, i dalje ulažem jako puno energije da ispunim dnevnu kvotu kilometara, a umor se gomila…
Čak sam i malo povećao odnos hodanja naspram stajanja, ali kilometraža se ne probija. Mislim da sam umoran. Imam itekako snage i volje za borbu, ali očito se nagomilao neki umor. Ipak već 25 dana marširam, sa samo jednim danom pauze. Treba mi odmor i priuštiti ću si ga kad pređem polovicu.
Sve teže se držim plana koji sam pojasnio u blogu četvrtog dana. U plusu sam 40-ak km zato što sam preskočio dva dana odmora. To mi je dobra rezerva. Ali da nisam preskakao odmore, možda sam mogao raditi veće kilometraže. Tko će ga znat. Teško je odmarati kad te lijepo vrijeme zove da nabijaš kilometražu. U statistici svakog dana ću se i dalje držati usporedbe s tim prvim planom. Ali ovako sam sebi u glavi skovao i drugi način evaluacije napredovanja.
Sutra ću preći polovicu puta, a onda ću se nagraditi danom pauze. Nakon toga ostaje mi 19-20 dana do cilja. Teren će se postati teži, od 86-88 stupnja imam veliku uzbrdicu, snježne dine i velike sastruge preko kojih je teže prelaziti i u tom djelu puše jak vjetar u prsa. Potom imam 200 km polarnog platoa na 2800 m nadmorske visine koji su zbog tanke atmosfere ekvivalent visine Mt.Blanca, dakle izazov je i sa rijetkim zrakom te je i hladno ispod -30, a snijeg je suh kao pijesak pa je trenje veće. Dobra strana je što će mi sanjke biti već puno lakše, a ja ću biti još nabrijaniji kad ulazim u finiš.
Trebao bih u toj drugoj polovici puta raditi u prosjeku barem 28-29 km dnevno, što bi mi omogućilo da jedan stupanj geografske širine (odnosno 60 milja) prevalim u 4 dana. To bi mi otprilike dalo prostora za još jednu pauzu negdje između 35 i 40 dana, i ako isključim sve neočekivane okolnosti i dalje bih bio unutar plana od 47 dana, a hrane bi mi ostalo za rezervu za još 2-3 dana.
Bit će napeto i veselo! 🙂
