Sad to već super zvuči. 1060 kilometara iza mene, još 100 do Pola! Već sam tri dana na velikoj polarnoj visoravni u središtu Antarktike na kojoj leži i sam pol. Ona nije baš skroz ravna, ali eto, tako se zove i svakako je znatno ravnija od svega što sam prošao dosad. Visoravan se proteže između 2700 i 3000 metara nadmorske visine, što je po količini kisika ekvivalent 4500 metara u Alpama, zato što je zemljina atmosfera tanja na polovima.
Dio prije visoravni trebao je biti pun velikih sastruga i vjetrovit, a visoravan je trebala biti ravna, puno hladnija, bez sastruga i bez vjetra, no očito to nije baš tako. Malo je hladnije, malo je manje vjetra ali ga ima, a ni sastruge nisu nestale, iako nisu tako grbave kao ranije. Taman kad sam zašao na visoravan pokvarilo se vrijeme i opet sam imao „white-out“. Zadnja tri dana vrijeme je jako promjenjivo. Čas je skroz vedro i sunčano, čas je potpuno prekriveno oblacima sa jako slabom vidljivošću. Jednom je čak i padala neka sitna kiša ledenih kristala, neobična pojava svojstvena samo krajnjim polarnim krajevima.
1060 kilometara je iza mene, još 100 do cilja.
Ja više ništa ne razumijem što se zapravo događa i zašto mi je i dalje takva borba. Sad su sanjke teške već samo 70-ak kila, a spor sam kao na početku kad su bile preko 120. Je li to do mog nagomilanog umora i iscrpljenosti, rijetkog zraka, suhog snijega… Nemam pojma, ali i dalje se borim za svaki kilometar. Možda mi nedostaje hrane, iako uredno jedem svoje dnevne porcije od 6500 kalorija, a ponekad potegnem i po dodatni zalogaj u rezervu, ali svaki dan sam sve gladniji. Baš me zanima koliko sam kila izgubio. Mislim da najmanje deset. Možda mi nedostaje malo sna. Donedavno sam se prirodno budio nakon šest sati sna. Sada se budim na budilicu jer si ne mogu priuštiti više spavanja, a dobro bi mi došlo. Računam još četiri dana do pola, a imam hrane za pet.
Čini se da sam lagano na izmaku snaga. Volja i entuzijazam su i dalje na vrhuncu. Strpljenje je moja slaba točka, najradije bih već počeo slaviti, ali imam još puno teških koraka do cilja. No i sa strpljenjem sam bolje nego ikad. Neće me ovaj put nagraditi sa nekim laganim finalom, ali i neka. Bit će slađa pobjeda ako bude napeto do kraja. Svaki dan neki izazovi. Kad prestane velika hladnoća sa vjetrom, počne white-out i ništa ne vidim. Kad se rasčiste oblaci i vidljivost postane lijepa, počnu mi se maglit naočale pa opet ništa ne vidim. Kad riješim to, maska za lice mi se počne lediti i lijepiti se za bradu pa gubim vrijeme na operacije. Prestane sve to pa me zapuca neki jači umor i jedva vučem noge. Uglavnom, nikad nije dosadno, a rijetko kad je lagano.
Ali svaki dan bude bar nekoliko sati hodanja kada je sve na svome mjestu, kada imam dobar ritam, kada mi je relativno lagano, kada mi svira dobra muzika, ništa me ne smeta i uranjam u neka nova iskustva. Tada boravim u trenutku, apsolutno sam uronjen u ovaj fascinantan prostor i uživam na najjače. Osjećaj postojanja i stvarnosti je istančan. Istovremeno je sve ovo toliko nadrealno da imam osjećaj kao da cijelo vrijeme sanjam i toliko normalno da imam osjećaj da ništa drugo van ovoga ni ne postoji.
Nisam pretjerano nostalgičan i nikad ne uzdišem za iskustvima koja su prošla, ali znam da se sve ovo duboko urezuje u mene. Zato ne želim žuriti. Udišem ovaj britak, rijedak i čist zrak punim plućima, puštam ovoj ledenoj pustinji da utisne u mene svoj mir, dajem tišini šansu da se trajno nastani u mom srcu.
