Taman jučer pohvalim Antarktiku kako može biti pitoma i onda mi ona danas pokaže svoje zube. Tako to valjda ide u životu. Uvijek je bolje šutjeti. Ako su jučer uvjeti na ekspediciji bili najbolji, danas su možda najizazovniji. Nadam se „ukupno“. A ne „dosad“. Ali to ni ne čudi jer sam ušao u završni dio, u predzadnju etapu.
Središnji dio ekspedicije, koji je iza mene, bio je relativno ravan, teren je bio dobar, i svi koji se upuste u ovu ekspediciju, u tom djelu rade najveću kilometražu. Od 86˚40′ kreće uzbrdica do 88 ˚15′ gdje počinje polarna visoravan. Obje te završne etape imaju svoje vlastite izazove. Prva ima veliku uzbrdicu ijako neravan teren sa velikim sastrugama oblikovanim stalnim, snažnim vjetrom. Visoravan je pak ravna, uglavnom bez vjetra sa stabilnim vremenom ali sa suhim teškim snijegom i sa hladnoćama od -30˚C na niže. Visoravan je na 2800 metara nadmorske visine, a sa nje kreću katabatički vjetrovi koji se ruše prema obali Antarktike i u svom prvom djelu su najsnažniji. Katabatički vjetrovi su oni koji jurišaju sa veće nadmorske visine na nižu. A kad je riječ o nadmorskoj visini i količini kisika, 2800 metara ovdje je ekvivalent 4500 metara u Alpama, zbog toga što je u polarnim krajevima zemljina atmosfera znatno tanja nego na manjim geografskim širinama.
Postavljanje šatora traje dvostruko duže, a moram biti posebno oprezan da mi ga ne otpuše vjetar!
Ja sam se danas popeo 300 metara, što je najviše dosada u jednom danu. Sa sanjkama od oko 85 kila, snažnim vjetrom u prsa i sve većim sastrugama, to je zaista puno. Trenutno se nalazim na 2150 metara visine. Od sad nadalje, nema više zezancije. Navukao sam dodatni sloj odjeće i treći sloj rukavica. Moram stalno biti koncentriran da nijednu stvar ne zaboravim dobro zaštititi ili vezati da je ne otpuše vjetar. A što se tiče samog hodanja i izloženosti elementima, to i dalje nije problem. Imam zaista vrhunsku opremu. Kad se zabundam kao astronaut, ništa mi ne smeta. Sav materijal mi je zaista učinkovito vjetronepropusan i dobro diše. A šator je nevjerojatna utvrda. Ne mogu se načuditi tome kako te dvije stjenke šatora učinkovito zaustavljaju snažan vjetar i dopuštaju suncu da ga ugrije.
Ušao sam u zadnji dio ekspedicije koji je, kako i dolikuje pravom „finishu“, možda i najveći izazov. Sada me čeka više uzbrdice, više vjetra, teži teren i veća hladnoća. Ali lijepo je vidjeti da sam još samo 3 stupnja geografske širine do cilja. Odnosno još „samo“ 334 kilometara zračne linije do Južnog pola. I dalje mi je to predaleko za zamisliti. Taktika je i dalje: „iz dana u dan“. Korak po korak. Ne brinuti hoću li uspjeti u budućnosti, nego se u sadašnjosti baviti uspješnošću.
