Sir Edmund Hillary, jedan od dvojice ljudi koji su se prvi u povijesti popeli na Mt. Everest, pitan od novinara zašto je išao penjati najvišu planinu na svijetu, kratko je odgovorio: „Because it’s there!“ („Zato što je tamo“, ili „Zato što postoji“). Meni je taj odgovor isprazan. Besmislena fraza koja je možda zvučna, ali ništa ne govori. Ali opraštam to Sir Edmundu jer je drugom prilikom rekao nešto vrlo mudro. „It’s not the mountain that we conquer – it is ourselves“ („Mi ne pobjeđujemo planinu, nego sami sebe“).
Danas je također bio „white-out“, ali onaj u kojem se ne vidi ni horizont (vidi jučerašnji blog). I padao je snijeg. U jednom trenu je sunce čak probilo i rastjeralo oblake, na sat vremena, ali onda se opet potpuno zatvorilo. Iako se puno više naprežem u toj potpunoj bjelini, ima nešto veličanstveno u tome. I kad je sunčano, oslobođen sam suvišnih podražaja i sveden na bijelo tlo, plavo nebo i ništa više. Ali u potpunoj bjelini sam potpuno sam, i potpuno je, nedvosmisleno jasno, da sam ja sve što u mom životu zaista postoji, da je sve u meni i na meni.
Na sat vremena je sunce rastjeralo oblake, pa sam iskoristio priliku da to zabilježim. Ostatak vremena nije se vidjelo ništa osim bijele boje.
„Jedino utočište je u tebi“ – tu sam izreku čuo u Butanu i jedna mi je od omiljenih. U meni se nalazi i život i smrt, i klica pobjede i klica poraza. A ja sam taj koji bira. To može biti jasno svakome svugdje. Ali u „normalnom“ svijetu, uvijek imamo nekoga na koga možemo prebaciti odgovornost. Obično je to netko tko nam je najbliži, partner, prijatelj, suradnik… Ili netko dalek poput političara. Sve su to varke. Uvijek i svugdje ishod našeg života ovisi samo o nama. Ovdje je to posebno jasno. Naravno, mogu imati više ili manje sreće s vremenom ili ledom, ali to nije u mojoj kontroli pa se nema smisla ni previše zamarati oko toga. Na stvari koje nisu u mojoj kontroli ne mogu utjecati, ali mogu utjecati na to kako ću ja reagirati na to. Već sam dva dana okružen posvemašnom bjelinom kao da sam potpuno slijep. Hoću li u tome vidjeti prijetnju i početi paničariti, ili ću u tome vidjeti priliku za neko novo iskustvo i novu spoznaju, ovisi samo o meni.
Ovo je ekspedicija u kojoj se ne događa puno izvana. Krajolik je više-manje isti. Ništa se ne događa. Mijenja se samo vrijeme, a i to rijetko. U prvih mjesec dana imao sam samo jedan susret s ljudima i sa ljudskim objektom. Ali unutra se događa sve. Ova posvemašnja bjelina me podsjeća da sam ja sâm jedino što trebam savladati. Preuzeti potpunu odgovornost za svoj život i potpuno ovladati sobom – to mi se čini kao jedini smisleni cilj.
