Još 2 dana. Ja sam sretan čovjek
Zamislio sam i poželio ovo putovanje i ono se događa. Bilo je značajnih poteškoća na putu do ovdje, ali nisam odustajao nego sam tražio druge načine i druge puteve do cilja i pronašao sam ih. Jesam li samo imao sreće ili se tu sreću može zaslužiti? Vjerujem da je narod u pravu kad kaže da „sreća prati hrabre“. Ja nisam hrabar u odnosnu na mnoge heroje koji su radili velika junačka djela, ali sam hrabar u odnosu na sebe. Kad se nađem na raskršćima, kad je preteško i kad mi svi govore da nije problem ponekad odustati, ja ne gubim vjeru, slušam svoje srce i idem dalje. Duboko sam uvjeren da je to pravi put. Kad dubinom svog bića osjećaš da treba ići dalje, ne slušati uplašeni ego koji pronalazi izgovore, nego preuzeti odgovornost i pronaći način kako Ići dalje. U redu je pasti, ponekad pogriješiti, ponekad razbiti glavu o zid koji se ispriječio na putu, ali nije u redu dopustiti da te to zaustavi. Ponekad treba znati i kada odustati, ali gdje postaviti tu granicu, po tome se ljudi razlikuju.
Zamislio sam i poželio ovo putovanje i ono se događa. Zamislio sam da na putu preko Drakeovog prolaza bude mirno more, a na povratku da bude malo burnije da ipak okusimo ta zloglasna Južna mora, i tako je bilo. Zamislio sam da na Antarktici vidimo orku i leopard tuljana, i tako je bilo. To su mali detalji ali dobro oslikavaju da je moguće ostvariti čak i one želje koje nisu pod našom kontrolom, koje ne ovise o nama. Mi ih svojom vjerom možemo privući. Mi stvaramo život koji nam se događa.
Nije pod mojom kontrolom ništa što se tiče drugih ljudi, pa tako ni ono što je mnogima, pa i meni, vjerojatno najvažnija stvar u životu, a to je pronaći pravu ljubav. Ali vjerujem da je i na to donekle moguće utjecati ispravnošću svojih misli, želja i postupaka. U svojim snovima oduvijek sam gradio lik svoje suputnice, žene s kojom želim provesti život. Sanjao sam je i želio pronaći tu anđeoski lijepu djevojku, sa zaraznim, nenadmašnim osmijehom. Snažnu, samopouzdanu ženu, s kojom dijelim isti sustav vrijednosti. S kojom se razumijem u svim područjima života. S kojom mogu putovati i biti na jednom mjestu. S kojom mogu provoditi vrijeme i vrijeme bez da mi imalo dosadi i s kojom mogu biti razdvojen koliko god treba, a da istovremeno znam da smo jedno i da taj osjećaj s vremenom ne jenja. Sanjao sam da će ona biti moj najbolji prijatelj. Da se ni sa kim neću toliko smijati kao s njom. Želio sam da može putovati sa mnom na sve krajeve svijeta, da može sa mnom uživati u životu i kada nemamo što za jesti i kada spavamo na cesti i kada imamo priliku jesti u najskupljim restoranima i spavati u najluksuznijim hotelima.
Tu sam osobu pronašao u Anđeli i od prvog dana naše veze znao sam da želim provesti život s njom, i znao sam da i ona to želi. Možda zvuči cheesy, ali da, to je bila ljubav na prvi pogled, i jedna od onih rijetkih pravih ljubavi. Točku na „i“ te naše prve etape suživota stavili smo u Zaljevu Ljubavi na obali Antarktike, gdje smo se zaručili. Ni ja ni ona nikad nismo gubili vjeru da ćemo naći partnera kakvog zamišljamo i želimo. I to nam se dogodilo. Jesmo li samo ludo sretni ili smo to zaslužili jer sreća prati hrabre koji ne odustaju na preprekama nego sanjaju do kraja?
Sada sam nadomak početka ostvarivanja jedne druge velike želje. Želim prehodati 1200 kilometara od obale Antarktike do Južnog pola. Još dva-tri dana do starta. Nije mi bitno hoću li uspjeti ili ne, bitno mi je hoću li dati sve od sebe, izdržati sve do svoje granice, a ako to neće biti dovoljno onda još i pomaknuti tu granicu dokle god ide. Vjerojatno neće biti lako. Ali snovi nisu besplatni. Treba ih platiti stamenom izdržljivošću i ustrajnošću vjere.
Budisti bi rekli da je žudnja izvor sve patnje na ovom svijetu. Postmodernisti bi rekli da je patetično propagirati ostvarivanje snova, jer se većini ljudi snovi ne ostvaruju. Ja bih rekao da previše ljudi živi unutar okova svojeg straha od sreće. Ja se usuđujem sanjati. Ja se ne bojim biti sretan.