U zenu sam. Nikad nisam toliko kao danas bio u zenu. Ili u zoni (vidi blog dan 13). I to je isto. Sve postaje isto. Jedno.
Nakon jučerašnjeg zahtjevnog dana, današnje jutro dočekalo me vedro i mirno. Pitomo i ugodno. Čim sam krenuo hodati upao sam u zonu, odnosno zen i to me držalo više-manje cijeli dan. Ono što sam ponekad postizao u meditaciji na par minuta, danas me drži većinu dana. I sada sam u tome. Potpuno miran, pomiren, predan, prisutan. Tu nema osjećaja. Nema dvojnosti dobra i zla. Samo bivanje. Nema ni uzbuđenja. Ali to je stanje uzvišenog stanja svijesti, ne pretenciozno, nego vrlo jednostavno: potpuna prisutnost u trenutku. Bez imalo truda um mi percipira sva osjetila istovremeno i podjednako. Laganu muziku koju slušam, play-liste koje su mi snimili dragi prijatelji. Dobro poznati plavo-bijeli svijet kojeg samo horizont dijeli popola. Kišu ledenih kristalića, takozvanu „dijamantnu prašinu“ – koja pada iz vedrog neba i svjetluca nasuprot dubokom plavetnilu. Miris svježine i čistoće leda. Dodir hladnoće…
Zagledan u horizont prema krajnjem jugu planeta, koji samo da nije iskrsnuo ispred mene, cijeli dan sam kročio dobrim, žustrim korakom. Napokon je sve na svom mjestu. Savršeno. Um miruje. Ukroćen je. Ništa ga ne zanima, ali nije ravnodušan, dapače, dira ga suština stvari. Ništa ne želi, ništa mu ne nedostaje. Prestao je svaki slobodni čas koristiti za kalkuliranje distance, prosječne brzine i projekcije dolaska do neke točke.
Svijet je postao proziran, vidim kroz njega. Sve je dobro. Sve je jedno. Nevezanost. Postojanje. Ljubav. Život.
Posljednji, 47. kamp.
Ponekad ispadnem iz tog zena i vratim se u dobro poznati krug. Sjetim se da ću kroz nekoliko dana napokon zagrliti Anđelu i srce mi ispuni toplina. Pomislim da ću se možda već sutra napokon istuširati i nasmijem se. Shvatim da je cilj sada tu, odmah iza horizonta, miris pobjede sve je jači. Prođe mi kroz glavu koliko sam zidova trebao preskočiti ili srušiti da do ovdje dođem. Grlo se stegne, a oči napune suzama i ponosom.
A onda se opet vratim u zen, u nedodirljivost svim tim emocijama. U majku svih emocija.
Da, to je to.
Odjednom se na tom horizontu pojavi crna točka. Znanstvena stanica na samom polu. Prvo se razveselim. Sada mi pogled ima čvrstu točku prema kojoj idem i koja je zadnja točka do koje trebam doći. Krajnji cilj. Kraj svijeta. Potom mi proleti misao, da zašto mi sad ta točka prekida horizont. Taj beskrajni horizont na koji sam se tako lijepo navikao. Nasmijem se.
Da, to je to.
