3. Mingi – prokletstvo ili blagoslov?

Piše: Maja Tanasovski
Foto: Davor Rostuhar
KEK, 2013.

A što ako nije imala izbora? Nije li to onda opravdano? Nije, neki će reći, čovjek uvijek ima izbor. Dobro, s time se ja slažem. Može onda ova… Oprostite im jer ne znaju što čine? Bi li ta misao mogla biti dovoljna da spriječi osudu majke koja je ubila svoje dijete? Teška tema? Da, jako je teška i isto tako jako stvarna.

U zabačenom predjelu jugozapada Etiopije, u dolini rijeke Omo postoje plemena koja prakticiraju mingi. Mingi je stari običaj ritualnog ubijanja novorođenčadi i djece. Mingi ujedno znači proklet, nečist, onaj koji nije ljudsko biće. Novorođenčad i djeca proglašena prokletom, osuđena su na smrt. Koji je razlog tomu i mogu li korijeni tog problema biti povezani s najvećim problemom s kojim se Etiopija suočava danas – prenapučenosti?

Željeli smo to istražiti u sklopu našeg projekta Afrika Aktiva. Odlazimo na jugozapad Etiopije, u dolinu rijeke Omo, u slavni dom naše pramajke, posljednje utočište afričkih plemena u Africi.

Kroz savanu i prašinu trebao nam je cijeli dan vožnje. Koračamo uz obale prekrivene grlima stoke. Mladići, polugoli, ukrašeni perjem, čuvaju svoja krda puškama AK-47. Taj detalj je jedini koji ih smješta u sadašnje doba jer ova slika je stara stotinama godina. Djevojke i majke proviruju iz svojih slamnatih kućica. Golih grudi, odjevene u kožu kojom imitiraju gazele. Okićene su školjkama i debelim ogrlicama sačinjenim od tisuća perlica. Njihove kose su crvene i sjajne. U njih je utrljana kozja mast i crvena glina. Lijepe su i jake. Nose na leđima i glavama glinene posude od po više desetaka litara vode. Djevojčice melju sirak gurajući veliki kamen. Kamenom o kamen, stara tehnika. Nježnom pjesmom ublažuju si muku.

Amato je isto tako lijepa i jaka. Ali Amato je i majka mingija. Zbog nje smo došli ovdje, na obalu rijeke Omo. Ona je djevojka koja je rodila nakon velike promjene. Promjene koja će spasiti mnoge živote. Ona je djevojka koja je prva zadržala mingija.

„Amato kako si prihvatila tu odluku? Kako si se osjećala?“, upitamo ju.

„Zadržala sam dijete zbog odluke starijih. Osjećala sam se dobro. Ovo je živo biće, osjećala sam se dobro.“, odgovori dojeći dijete u naručju.“Ime joj je Duka.“

Duka je djevojčica koja bi bila osuđena na smrt da se rodila par mjeseci ranije. Tada Duka ne bi bila živo biće. Bila bi nečista, bila bi prljava. Bila bi mingi– prokleta.

S nama je u ulozi prevoditelja, a isto tako i prijatelja išao Aryo Dore Zugay, trenutno glavni odgovorni u organizaciji Omo child, organizaciji koja spašava mingi djecu i koja pokušava stati na kraj stoljećima starom običaju.

„U mome plemenu Karo ima mnogo tradicionalnih običaja koji nisu dobri, koji su štetni. Mingi je jedan od njih. Ovaj običaj uzrokuje smrt djece i utječe na život pojedinaca u plemenu. Ovaj običaj se prakticira stoljećima. To traje jako dugo, predugo. Postoje tri tipa mingija. Zovemo ih ‘žena mingi’, ‘djevojka mingi’, ‘zubi mingi’.“, objašnjava Aryo.

Znači ta tri tipa odnosno situacije se odnose na sljedeće. Prvo,’ zubi mingi’. To je situacija kada djetetu narastu prvo prednji gornji zubići ili mu se već postojeći zubi otkrhnu. Npr. dijete padne i slučajno polomi zub na kamen. Nekada djecu proglase mingi ako, kada ispadnu mliječni zubi, narastu sljedeći na gornjoj vilici. Toj djeci više nije dopušteno živjeti u plemenu i osuđeni su na smrt.

Drugo, ‘žena mingi’ je situacija u kojoj oženjeni par nije izvršio određene obrede prije vjenčanja, za vrijeme spolnog odnosa i pri trudnoći, odnosno rađanju. Obitelj mora odobriti sve i postoje određeni blagoslovi. Žena mora reći obitelji čim dobije menstruaciju kako bi prošla određeni obred. Također nakon poroda žena ne smije imati spolni odnos narednih sedam mjeseci do godine dana. Ako se dijete rodi izvan tih koraka, ono ne smije više živjeti, osuđeno je na smrt.

Treći je slučaj ‘djevojka mingi’ koji je zadesio Amato. Ako djevojka zatrudni prije braka, dijete je mingi i nije mu dopušteno živjeti, a djevojci više nije dopušteno živjeti u zajednici. Djevojka se može vratiti ako se riješi djeteta i ako prođe određene rituale čišćenja i žrtve. Žene ponekad i abortiraju. Taj treći slučaj je čest jer muškarci trebaju miraz kako bi se oženili. Ponekad više od 120 koza. Ponekad se javlja i četvrti slučaj. Ako se rode blizanci, oni su isto mingi.

Djecu se ubija na par načina. Novorođenčad se ostavi u grmlju da ih pojedu divlje životinje ili da umru od dehidracije i gladi ili ih se baci u rijeku Omo. Stariju djecu se hrani na silu zemljom da se uguše, baca ih se s litica ili u rijeku krokodilima. Plemenske starješine imaju zadnju riječ. Oni proglašavaju odnosno odlučuju koje dijete je prokleto, koje dijete je mingi. Djecu ubijaju jednako roditelji, prijatelji obitelji i ostali članovi plemena.

Postoje slučajevi kad roditelji jednostavno to ne mogu učiniti. Majkama se tada djeca otimaju iz naručja dok one vrište i mole u očaju da ih ne ubiju. Neke majke ponekad pobjegnu sa svojom djecom dok neke pokušavaju zataškati svoj slučaj. Na kraju uvijek budu otkrivene. Oni koji odu ili odbiju predati svoje dijete osuđeni su na izgon iz plemena i nikada se ne smiju vratiti. Vrlo rijetki imaju hrabrosti za to jer većina ih već ima jedno ili više djece koja žive u plemenu.

Roditelji nisu imali izbora do prije četiri godine, kada je Omo child počeo djelovati. Organizaciju je osnovao Lale Labuko, pripadnik plemena Karo. Kao dijete svjedočio je brutalnom ubojstvu mingija, a njegove dvije sestre također su ubijene jer su bile proglašene prokletima. Organizacija ima centar gdje su smještena djeca koju su spasili. Njih 37-ero. Centar je smješten u mjestu Jinka, na samome rubu doline Omo. Centar ćemo posjetiti na našem povratku. Aryo Dore i Lale Labuko su bili pioniri, prvi iz plemena koji su dobili priliku biti školovani.

„Dobili smo edukaciju, znanje, pa nam je bila dužnost zaustaviti ubijanje! Ubijanje života nije dobro. To su djeca. Djeca zaslužuju sve što im treba. Mi spašavamo djecu koju su proglasili prokletom i osudili na smrt. Pružamo im utočiste, zaštitu, hranu, obrazovanje, pružamo im dom i obitelj, pružamo im novi život.“, vidno uzbuđen govori Aryo.

Lale, Aryo i ostali pripadnici organizacije Omo child nekoliko godina sustavno rade na educiranju plemena. Uče ih kako je krivo to što rade. Podižu svijest, organiziraju sastanke sa starijima, sa donzama (vođe zajednica, donositelji odluka), sa ženama, muškarcima, roditeljima. Donze pričaju sa zajednicom, žene sa ženama, muškarci s muškarcima. U plemenu Karo sada postoje facilitatori. Oni su zaduženi za nadzor rituala mingi. Kada pleme proglasi dijete mingijem, facilitatori ga uzmu pod svoju zaštitu i jave Omo childu. Naime prošle godine 14. srpnja zaustavljena je mingi praksa u Karo plemenu.

„Zaustavili smo je tradicionalnim zakonom. Žrtvovali smo kozu bogovima. Ako netko pokuša izvršiti mingi biti će pozvan pred plemensko vijeće. Imamo dvije bebe koje rastu u zajednici, rođene nakon promjene.“, ponosno će Aryo.

Promjena koja se dogodila 14. srpnja spasila je Amato od izgona iz plemena i Duku od sigurne smrti.

Ali borba još nije gotova. Još uvijek ima slučajeva mingi prakse. Pleme Hamar nije donijelo odluku o prestanku. Oni još uvijek u potpunosti prakticiraju mingi, a u plemenu Karo nisu svi prihvatili tu odluku. Nečija mišljenja i vjerovanja kreirana godinama ne mogu se promijeniti preko noći. Nečija se nikada neće ni moći.

Krećemo prema plemenu Karo u rodno selo Arya. Želimo saznati više o kontroverznom običaju i kako stvari funkcioniraju nakon promjene.

„Pazite glavu! Sagnite se.“, vikne nam  Aryo dok ulazimo u sjenicu napravljenu od šiblja, predviđenu za popodnevnu siestu i razgovor. Sjedamo na kozju kožu koju su postavili za nas. Žene nam poslužuju vruću kavu u zdjeli od izdubljene tikve. Nije loše. U sjenicu ulaze starica, zagovornik prakse i facilitator, zagovornik i vršitelj promjene. Pridružuje nam se još par znatiželjnika, guraju se djeca i nekoliko tek rođenih janjića. Ispričavaju nam se i objašnjavaju kako su janjići premali da bi bili na tako jakom suncu. Nema problema. Mlade majke doje djecu pored nas. Idila.

„Aryo, zanima nas koji je tradicionalni razlog tomu, koje je objašnjenje? Zašto ubijaju djecu?“, upućujemo pitanje starici.

Aryo prevodi

„Kad vidimo da dijete ima prvo gornje zubiće – onda znamo da je to mingi, to je način da je Bog htio da je drugačije. Prije smo ih ubijali u divljini, a danas ih šaljemo van, ne smiju biti u zajednici.“, odgovara starica.

„Zašto?“ ponavljamo.

„Kada se rodi mingi u zajednici, ako se to ne napravi, zemlja će biti loša, neće dati plodove. Zato kažemo da je mingi proklet i ne damo mu da raste u zajednici. Dogodilo se u jednoj obitelji prije. Mingi je ostao u obitelji, ali kad je odrastao bio je lud, nije bio zdrav, bio je drugačiji. I zemlja je te godine bila loša. Imali smo strašnu sušu. Zato kažemo da mingi nije ljudsko biće, to je zao duh.“, odgovori, diže se i odlazi. Visoka, tanka, zamotana u kože, puna ožiljaka i obrijane glave. Izgleda koji nalikuje nekom mitskom biću.

To nije bio odgovor koji nam je objasnio korijen problema, ali ne možemo to ni tražiti. Oni su mitom, nekim davnim događajem i praznovjerjem obranili svoj običaj. Na taj način su opravdali svoje čini. Nije prirodno ubiti drugo ljudsko biće. Nitko to ne bi mogao, osim ako ne pati od bolesti, osim ako mu vlastiti život nije ugrožen. Osim, ako? Već se našlo par varijanti kada taj čin možda ne bi osudili. Ovi ljudi nisu ni ludi, ni bolesni, ni zli. Postoji stručan izraz za ovakvu praksu- infanticid.

Mnoga plemena i kulture diljem svijeta su i još uvijek prakticiraju infanticid. Čuli smo kako pleme navodi razloge poput, suše, poplave, loše zemlje, pomora stoke. Znači sve su to scenariji koji su im se događali i nad kojima nisu imali kontrolu. Nesvjesno/svjesno nisu imali kontrolu ni nad širenjem populacije. Resursi nisu nepresušni i mogu podnijeti određeni broj pojedinaca koji ih crpe kako bi to bilo održivo.

Ako nam takva praksa i dalje zvuči preokrutno i ako ne možemo prihvatiti tu činjenicu bez osude, moramo znati da je ta praksa bila prisutna u Europi i Americi sve do kasnog 19. stoljeća. Izum kontracepcije i legalizacija abortusa je u velikoj mjeri stavila infaticid „pod kontrolu“. Ubijanje djece još je prisutno u modernom svijetu. U Aziji, u Kini, u Indiji, u Bangladešu i danas ubijaju žensku novorođenčad. U Kini je uvedeno pravilo jednog djeteta. Kina zakonom drži populaciju pod kontrolom. Zapadni svijet se bori za legalizaciju abortusa. I mi imamo zakone koji to dopuštaju. Je li to okrutno? Je li abortus okrutan? Nije ispravno suditi ničiju kulturu. Neki će reći da su naši načini civiliziraniji, da su drugačiji. I jesu i nisu. I da i ne.

Mnogi povjesničari i antropolozi vjeruju da se  infanticid vrši iz više razloga, ali ponajprije ekonomskih. Ako je društvo patrilokalno (žene pri udaju napuštaju svoje pleme odlaze u pleme muža) onda im se „ne isplati“ odgajati žensku djecu. Isto tako ako si obitelj ne može priuštiti još jedno dijete, „riješe“ ga se.  Znači u nekim slučajevima je to način kontracepcije. Takvi brutalni tabui su skoro uvijek bili načini kontrole populacije plemena. Paleolitski lovci su ubijali 23-50 posto novorođenčadi i djece. Ne samo da se rast ograničavao smanjenjem broja potencijalnih majki, nego su to pojačavala rivalstva između muškaraca koji su onda ratovali za žene i pritom ginuli.

Zanimalo nas je što o tome misli facilitator i zašto je posvetio svoje djelovanje borbi protiv tisućljetne prakse.

„Godišnje se proglasi 200-300 djece mingijima! Kada pronađem mingi, majka ga ne hrani, onda ga ja uzmem i brinem se za njega dok ne dođe Omo child i uzme ga. Hranim ga sa kozjim mlijekom.“, nastavio je, „ Zaustavili smo mingi prošle godine, ali za sada ne mogu reći da svi vidimo prednosti. Ovo je prvi puta da ne prakticiramo mingi i ne možemo reći je li to dobro ili loše za nas. Ne znamo to još. Možda će nas to sve ubiti. Vidjet ćemo.“, zastao je i pogledao prema gore. „Ali mi vjerujemo da je to dobro. Ne bi odlučili tako da ne vjerujemo. Sada vjerujemo i znamo da ubijanje djece nije dobro. Isto tako ubijanje djece smanjuje naš broj. To je veliki problem. Stariji kažu da nas je prije bilo više, puno više.“, završio je svoju priču.

Danas ima 1500 pripadnika Karo plemena. Nije samo mingi praksa utjecala na smanjenje populacije. Omo plemena su ratnička. U njihovoj tradiciji je i ratovanje. Ratovanje klanova i plemenska ratovanja se prakticiraju od pamtivijeka. Karo pleme je prestalo sa klanskim ratovima prije 15 godina kada im je broj pao na 1500.

Krucijalno je spasiti živote mingi djece i zabraniti praksu u potpunosti. Ne samo jer je ubijanje nedopustivo nego i ozbiljno ugrožava opstanak plemena.

To je i najveći problem Etiopije danas i problem koji prijeti cijelome svijetu. Etiopija je zemlja sa najbrže rastućom populacijom na svijetu (postotak rasta populacije je 3.2%). Prema zadnjim podatcima u zemlji živi 90 milijuna stanovnika. Od ovog  ljudskog booma ljudi umiru, umiru od gladi. Previše ljudi, premalo zemlje. Što ih je više, manje će biti hektara zemlje po osobi. Prije, kad bi se mladi oženili, dobili bi po 30 hektara zemlje za raditi, ali danas to više nije tako. Roditelji imaju po šestero, sedmero djece najmanje, isto kao i prije 50 godina, tako da sada svatko dobije po hektar zemlje, što nije dovoljno za preživljavanje. Afrika također još nije prošla proces demografske tranzicije i to dovodi do kontinuiranog rasta populacije koja je u 2011. iznosila 1,04 milijarde ljudi. U Etiopiji se populacija se ušesterostručila u zadnjih 70-ak godina.

Na povratku smo posjetili spašenu djecu u centru organizacije Omo child.

Desetak glavica proviruje iz kuće i s prozora. Oni hrabriji znatiželjnici izlaze na dvorište, mahnu nam i brzo otrče natrag, kasnije glasno se smijući sa svojim malim prijateljima.

„U centru imamo 37-ero djece.“, počne Aryo. „Dolaze iz različitih plemena. Bena pleme, plemena Karo i Hamar. Devet godina ima najstariji dječak, a najmlađi nemaju još niti jednu. Njih 24 sata čuvaju dadilje. Tu su i  kuharice, pralje, čuvari, čistačice. Sedamnaestero djece ide u školu.“

Nedjelja je popodne i djeca danas nisu u školi. Dvorište se pretvara u igralište. Okružuju nas. Jedan mališa  plače jer mu drugi otima loptu. Jedan sjedi sam sa svojim zecom. Jedan se ubacuje ispred kamere. Djevojčice preskaču uže. Druge kroz smiješak šapuću nešto jedna drugoj na uho gledajući prema nama. Dečki se svađaju ispred gola. Drugi bezglavo trče oko kuće. Slika kao i svaka druga u parkiću ili vrtiću bilo gdje drugdje u svijetu.

„Ponekad dovedemo pojedince iz plemena da im pokažemo da su ta djeca dobra, da rastu, da uče, da idu u školu. Jednoga dana oni će biti piloti, doktori, oni će biti vođe, predsjednici…, pognuo je glavu. „Ali neki roditelji ne žele doći. Boje se prokletstva. Neki i dalje vjeruju da su ta djeca prokleta. Gledajte“, pozvao je jednog dječaka. „Ovo je Erbo. Njemu su prvo narasli gornji zubići čime je postao ‘zubi mingi’, ali njegova majka mu je izvadila zube kako bi ga spasila. Pleme je to otkrilo i osudilo i majku. Ona ih je molila da joj dopuste da Omo child odnese njenog sina. Poslala nam je poruku i Lale je došao. Erba zovemo lav jer je jak i hrabar ako lav. Sada ima šest godina i posve je drago, normalno dijete.“

„Jesu li djeca svjesna da su ih roditelji i pripadnici vlastitog plemena pokušali ubiti i da ih smatraju prokletima?“, pitamo.

„Mnogi nisu uopće svjesni da im se išta trebalo dogoditi, hvala Bogu. Mi smo većinu djece spasili dok su bili bebe, neki stari 2-3 godine. Stariji su možda svjesni, ali ne razumiju još. Mi im to zasada ne govorimo i ne pokušavamo im objasniti. Kada malo narastu znat će. Onda će oni odlučiti žele li se vratiti u svoja plemena ili ne. Mi ih želimo reintegrirati u zajednicu kako bi oni uvodili promjene. Promjena je nužna u zajednici.“, naglasio je gestom i dodao, „Ova djeca nisu prokleta, ona su blagoslovljena! Ona će jednoga dana rješavati probleme Karo plemena, Hamar i Bena plemena, a možda čak i Europljana.“ , prekinuo ga je smiješak, „Ajmo onda svi ljudi svijeta pomoći ovoj djeci u tome.“

Otišli smo svaki sa svojim mislima. Je li dobro miješati se u druge kulture i mijenjati stoljećima stare načine? Ja mislim da se ponekad dobro umiješati pogotovo kad je u pitanju spašavanje ljudskih života. Danas postoje drugi načini rješavanja tih problema odnosno kontrole populacije. Ono što je u prošlosti bilo održivo danas više nije. Zato je odlično to što Omo child radi. Zastrašujuća je činjenica da onih 37-ero djece koji smo vidjeli u centru, ne bi bilo da nije bilo Omo childa. Omo child doslovno spašava djecu! Paradoksalno je da su ova plemena, posljednji direktni potomci naše pramajke ugroženi od istog problema, problema prenapučenosti. Problema kojeg su stoljećima brutalnim načinima držali pod kontrolom. Načinima koji su im stoljećima ostavljali ožiljke na dušama. Oni su morali naučiti kako živjeti s tim duhovima u cilju svoga opstanka.

Ne možemo im suditi. Možemo osuditi načine i pokušati razumjeti. I možemo im pokušati pomoći. Plemenima u dolini rijeke Omo prijeti izumiranje. Ne samo da najveći problem Etiopije prijeti cjelokupnom stanovništvu, i stanovnicima grada i modernim poljoprivrednicima, stočarima i tradicionalnim plemenima. Plemenima prijeti još nešto. Sve veća potreba za energijom potaknula je planove za gradnju brane na rijeci Omo. Izgradnja brane bi u potpunosti onemogućila život u dolini. Plemena bi pogodila sudbina protiv koje najviše strahuju. Ja volim onu Svijet je lopta šarena i htjela bi da tako i ostane. Razlike su tu kako bi nas naučile nečemu i kako bi nas podsjetile na zaboravljeno. Smiješno je da nas toliko zastrašuje naša slika prije tisuće godina. Svi smo bili takvi, svi smo potekli od iste pramajke. Svi smo i prokleti i blagoslovljeni. Kao mingi. Isti. Krivi. Ali najviše, Svi smo mi odgovorni.

* dolinu rijeke Omo smo posjetili u veljači, a za ovu akciju Afrike Aktive od prikupljenih donacija potrošeno je 1.500,00 HRK za donaciju organizaciji Omo child.