Nulta točka. Posljednje pripreme u Union Glacieru
Prvi puta sam osjetio da sada napokon znam sve što trebam znati, da mi se sve informacije koje saznajem već ponavljaju i da sam spreman za ići.
Ljudi koji su blisko surađivali sa mnom, znali su mi zamjerati da sam previše detaljan, zezali su se da sam čak opsesivno kompulzivan. No ja vjerujem da je u toj pedantnosti i štreberluku ključ za uspjeh ovakve ekspedicije. Nisam više nagao da se bacim u nešto i da pogriješim pa onda učim iz grešaka. To sam radio u dvadesetima. Sada želim biti mudar i učiti iz tuđih grešaka i maksimalno ih izbjeći u vlastitom slučaju. Nisam ni onaj tip koji samo sanja o plovidbi ali se nikad ne otisne od obale. Po mom mišljenju, moja je pedantnost optimalna. Mislim da su za velik poduhvat poput ovog pripreme ključne i da je u njima 90% uspjeha.
Cijelo vrijeme dosad sam imao osjećaj da se nisam dovoljno pripremio zato što nisam skupio više ledenih kilometara. Htio sam ove godine napraviti traversu Grenlanda. Većina ljudi koji se spremaju prehodati put od obale do Južnog pola obično imaju u nogama traversu Grenlanda. Ja sam se kvalitetno pripremao u Norveškoj, ali ipak sam mislio da mi nedostaje Grenland. Osjećaj da imam premalo iskustva pokušavao sam nadomjestiti teoretskim pripremama. Siguran sam da i tu ima još puno toga za učiti, ali sve što sam mogao sam naučio, za svaku sitnicu sam tražio bar 3-4 mišljenja od relevantnih stručnjaka.
U pogledu na pripreme mi je svakako uzor legendarni Roald Amundsen koji je rekao da je „avantura samo stvar loše pripreme“, odnosno da se uz dobru pripremu svaki cilj može postići bez previše muke. On se prije stotinu godina utrkivao na Južni pol sa Robertom Falconom Scottom. Stigao je na pol mjesec dana prije Scotta i vratio se kući živ i zdrav. Scott i njegovi ljudi su na povratku s pola izginuli od premorenosti i krive kalkulacije hrane i prijevoznih sredstava. Amundsen nije izgubio ni kilu, a kamoli život. To je i moj plan! 🙂
Ponekad se malo razvedri, tek toliko da se ukažu planine kojima smo okruženi, ali to ne traje duže od par trenutaka, nedovoljno da odletim na start ekspedicije.
Jučer sam prvi puta osjetio da sam se dovoljno pripremio. Dosada, sve nove informacije koje sam dobivao imale su neke novosti koje mi prije nisu bile poznate. Sada sam dosegao onu točku maksimalnog zasićenja informacijama – kada sve informacije koje dobivam, već poznajem. Spreman sam. I luđački napaljen. Jedva čekam da se vrijeme razvedri. Ovo je Antarktika i treba biti strpljiv s vremenom, ali ipak, pozitivno sam nestrpljiv. Danas sam nakon ručka spakirao sve stvari u sanjke i otišao na malo zagrijavanje oko kampa. Sanjke su ogromne i teške, ali dobro idu. Iako sam napravio samo 5 km, išao sam prosječno 3,5 km/h uz puls na aerobnom pragu, što je vrlo dobar tempo i dokaz da sam i fizički spreman. Mentalno – jedva čekam da napokon krenem, da mogu početi čitati Knjigu snova i gledati sve one posebne filmiće koje mi je Anđela pripremila za svaki dan po jedan. Miran sam, ali i kontrolirano nestrpljiv. Nema više ni trunke straha, ostala je samo napaljenost. Ajde više, dosta je priprema, idemo… Mogu me pozvati svakog časa. Jedva čekam taj tren!
