Još jedan dan. Teretnim avionom u bazni logor
Ali Kazahstanskom pilotu starog ruskog teretnog aviona Ilyushin to nije predstavljalo problem. Puno je teže bilo sletjeti tamo prije jedanaest godina, kad je upravo on prvi sletio na novu pistu od „plavog leda“ na Union Glacieru. Kasnije je to ponovio još 200 puta, pa nisam bio zabrinut kao neki drugi putnici na tom letu. Anđela me pratila do samog leta. Tako nam je lijepo bilo posljednje vrijeme, da nam se nije bilo lako odlijepiti jednome od drugog, ali učinili smo to hrabro, bez previše cmoljenja. Ostao sam sam, okružen sa 50 stranaca. Svi zajedno letimo u Union Glacier, bazni logor kompanije ALE (Antarctic Logistics & Expeditions) koja razvozi sve ekspedicije i turiste po Antarktici. Taj se logor nalazi na odličnoj poziciji, na 80˚ južne geografske širine, blizu je starta Hercules rute za Južni pol, a nije daleko ni od podnožja najviše planine na Antarktici – 4900 m visokog Mt Winsona. Baza funkcionira samo u ljetnim mjesecima, postavlja se u studenom, a rastavlja u veljači. Pista na koju može sletjeti ogromni Ilyushin je prozirni plavi led, a postavljena je u smjeru vjetra koji puše jako i konstantno uvijek iz istog smjera, pa ne dopušta snijegu da se nagomila na led.
Prvi dojam unutrašnjosti Antarktike: podnošljivo hladno, podnošljivo vjetrovito i prekrasno!
Puhalo je 60 kmh kad smo sletjeli, a vidljivost je bila pedesetak metara. Sletjeti u takvoj vidljivosti i s takvim vjetrom i još k tome na led, bilo bi izazov svakom dobrom pilotu čak i kad bi mogao koristiti instrumente. Ali na Antarktici se ne leti na instrumente, nego vizualno. Tim više iskusni Kazahstanac zaslužuje divljenje. Među pedesetak ljudi koji su sa mnom na letu, većina su turisti koji idu u posjetu najjužnijoj koloniji carskih pingvina na svijetu ili Južnom polu. Drugu grupu čine planinari koji idu na Mt. Winson, 4900 metara visok najviši vrh Antarktike. Većina njih zapravo radi Winson u sklopu projekta „Sedam vrhova“ u sklopu kojeg penju najviši vrh na svakom kontinentu. Tu su i dva Islanđana koji će se po Antarktici voziti posebno prilagođenim terencima. Planiraju napraviti traversu do Rossovog šelfa i nazad, a automobili su im prilagođeni tako da imaju ogromne gume sa malim pritiskom da ne propadnu u ledenjačke pukotine. Tu je i nekoliko ljudi koji rade za ALE i zapravo samo idu na posao. Ali i ljudi koji rade za ALE zapravo imaju veliko iskustvo u nogama, neki su prošli skijaške traverse Arktika ili Antarktike, neki su penjali najviše vrhove svijeta, a neki su bili logističari za vojsku u Iraku, Afganistanu, Siriji… Organizacija je na visini. S takvom logistikom osjećam se još sigurnije. Bilo bi lijepo boraviti neko vrijeme u ovom kampu i pobliže se upoznati s ljudima koji ovdje rade ili samo prolaze, ali moram gledati da što prije krenem dalje. Moj polazak na start ekspedicije ovisi o vremenu, a prognoza nije dobra jer je vidljivost slaba narednih nekoliko dana. No u Union Glacieru me čeka barem dva dana posla. O tome, kao i o životu u Union Glacieru, pišem sutra.
