Još 23 dana. Problemi s transportom opreme
Mislio sam da će jedan od većih izazova ekspedicije biti to što ću svojom snagom morati vući sanjke teške 130 kila od obale Antartike do Južnog pola. Nisam ni slutio da će možda još i veći problem biti dovesti te sanjke sa 140 kila opreme od Zagreba do Punta Arenasa. Popis moje opreme je vrlo sličan popisu oprema svih drugih ekspedicija. Osim što nosim čvarke, slaninu i kulen umjesto energetskih pločica i bijelu linoladu radije nego crnu nutelu, nema tu ništa sporno. Ali kad smo trebali poslati sve stvari kargo kompanijama mjesec dana uoči polaska na put, nijedna od tri kompanije koje tu uslugu vrše, nije htjela prihvatiti našu pošiljku. Čak ni kad smo već bili spremni pristati platiti najveću cijenu koja je od nas tražena: 2500 eura. Jedna je kompanija u konačnici pristala, ali već je bilo prekasno. Roba ne bi stigla na odredište prije nas. Morali smo zaigrati na Plan B: putovati sa svim stvarima i nadati se da nijedna etapa tog plana neće poći po zlu pa da se ostatak plana uruši…
Na tom putu stoje četiri velike prepreke:
1. Prebaciti stvari prekooceanskim letom do Buenos Airesa
2. Proći carinu na ulasku u Argentinu
3. Pronaći način brzo i sigurno prebaciti stvari od Buenos Airesa do Punta Arenasa
4. Proći carinu na ulasku u Čile.
Zvuči jednostavno: „prebaciti stvari“. Ali kad imaš jedan paket od 2,2 metra u kojem su sanjke i skije, i još sedam transportnih torbi od po 20 kg, onda to i nije tako lako. Ne bi trebao biti problem ni proći carinu. Zaboga, pa ništa ne krijumčarimo, ništa nemamo kriti ni pred Bogom ni pred carinicima. Ali znate onaj osjećaj kad stojite na granici i čekate da granični policajac pregleda vašu putovnicu… Osjećali biste se krivi, sve i da ste Ned Flanders glavom i bradom. A kad znate da ni Argentina ni Čile ne dozvoljavaju da uvozite pola hrane koja vam treba da biste prehodali 1200 km do Južnog pola… O krznu arktičkog vuka koje će mi čuvati lice od ozeblina, da ni ne pričam…
Prvu prepreku smo prošli zahvaljujući dragim partnerima iz Turkish airlinesa koji su se pobrinuli da i mi i roba dođemo sigurno do Buenos Airesa. Na drugoj prepreci je već malo zapelo. Argentinski carinik zaplijenio mi je pinjole i kulen. Srećom, čvarke i slaninu nije našao. Kao ni vuka. Ali ni pinjole ni kulen ne mogu nabaviti u Punta Arenasu, i morat ću iznova mijenjati svoj pomno birani jelovnik. No dobro, moglo je proći i gore, ne treba cjepidlačiti.
Buenos Aires je prošao kratko i slatko. Pariz Južne Amerike, široke avenije, zeleni trgovi, tango na cesti, stejk na tanjuru. I moje prvo predavanje na španjolskom, hrvatskoj zajednici u San Thelmu. I festival bubnjeva u našoj ulici i procesije Afroamerikanaca koji cijeli dan i cijelu noć bubnjaju našom ulicom i ne daju nam zaspati.
No, ono što me brine je treća prepreka. Kako prebaciti sve ove stvari 3000 km južnije do Punta Arenasa. Slanje stvari nije opcija jer predugo traje, i ne možemo kontrolirati proces. Moramo putovati sa stvarima. Avioni su manji i ne primaju toliku prtljagu čak ni za dodatnu naplatu. Kamion ne uspijevamo naći. Bus nas odbija primiti iako smo već kupili kartu. Ostajemo još jedan dan u Buenos Airesu bez rješenja za nastavak dalje.
„Ma sredit će se to nekako i na kraju će sve biti ok! Uvijek bude panika, ali uvijek sve ispadne ok!“ pričamo i slažemo se. No istovremeno se sjećamo priče koju smo nedavno čuli, jedne produkcijske noćne more. Prijatelj je radio na jednom međunarodnom projektu dvije godine, a troškovi su bili tri puta veći od naših. Na kraju je cijela priča propala jer samo jedan čovjek nije jednu odgovornu stvar napravio kako je trebao. Kula od karata pada kad se samo jedna karta izvuče. Dokle ćemo balansirati? Ispucavamo li džokere ili nas to svemir čuva? Ma, dobro je. I znam da će sve biti u redu i da ćemo pronaći neki način. Sve je to sastavni dio procesa. Ne može sve ići glatko. Mora biti i ovakvih momenata, da pobjeda bude slađa. Bit ćemo pametniji sutra. Ne ostaje nam ništa osim optimizma. Ujutro ćemo pronaći neki način!