Klub za ekspedicionizam i kulturu
  • Jezik

    • en
    • hr
  • ZONA

    DAN 13    

    • 25 km
    • 11h hodanja
    • 5800 kalorija
    • Uzbrdica: 160 m
    • Ukupno 255 km
    • U odnosu na plan: +17 km
    • Kamp 13: S 82˚04.732′ / W 080˚06.800′
    • Temperatura: -15˚C
    • Vjetar: 35 kmh
    • Windchill: -30 ˚C  

    Zona (eng. flow) je pojam u psihologiji koji je skovao čovjek kompliciranog imena. Ne mogu provjeriti kako se točno piše njegovo ime (čita se nešto poput „čikenmihajli“) kao ni osnovne podatke o zoni jer nemam Internet. Ali mogu reći kako ja shvaćam zonu i kako sam danas prvi put na ovoj ekspediciji upao u nju.

    Zona je stanje uma u kojem si potpuno uronjen u trenutak. U kojem maksimalno kontroliraš sve u sebi i oko sebe, u kojem si maksimalno svjestan i prisutan i vrlo, vrlo učinkovit u tome što tada radiš. Taj se pojam često spominje u sportskoj psihologiji. Svim sportašima koji to razumiju je cilj što prije upasti u zonu i što duže ostati u njoj jer tada postižu najbolje rezultate i najviše uživaju u tome što rade.

    Danas sam upao u zonu negdje u trećem satu hodanja, i time se katapultirao van jutarnje agonije. Jutra su mi najteža. Natjerati se van iz komotne tople vreće u hladan dan pun muke i napora samo je jedan dio mojih svakodnevnih izazova. Najviše me muči poimanje količine vremena i puta koji je ispred mene do cilja – i to me uvijek muči ujutro. Svako jutro sve jače. Svako jutro moram smisliti dodatnu motivaciju da izađem iz šatora i krenem u dan.  A kad krenem, još se nekoliko sati borim sam sa sobom, podsjećam se zašto sam tu, što želim, koje su mi vrijednosti, ponavljam si razno razne mantre i mudre misli, pokušavam se fokusirati na zahvalnost, sjećam se motivacijskih poruka koje sam to jutro pročitao u Knjizi snova, itd…  I onda, kad se zagrijem i ufuram u naporni dan i kad je već 5-10 km iza mene, onda postane dobro. Do navečer bude super, a kad obavim večernje rutine i ušuškam se u vreću nakon uspješnog dana – osjećam se vrhunski. I onda ujutro sve ispočetka.

    Pronašao sam odlično mjesto za kampiranje gdje ću provesti naredne dvije polarne noći.

    Danas sam okončao tu jutarnju agoniju tako što sam nenadano upao u zonu. Pogleda uprtog u horizont ispred sebe, koračao sam tehnički savršeno. Um se smirio i ugnijezdio u sadašnjosti. Savršeno sam kontrolirao sve osjete i bio svjestan disanja, otkucaja srca… Istovremeno mogao sam promatrati sam sebe i postavljati si pitanja. Pitao sam se gdje su sad sve one gluposti koje su mi hodale po glavi od jutra, gdje su sve one patetične želje, jadne sablasti. Nestale su. Ništa me više nije zanimalo, i ništa mi nije bilo bitnije i draže nego biti tu i sada. Osjećao sam se doma u tom stanju i jedino što sam želio je da što duže traje. Trajalo je oko pola sata, a onda se još jednom kraće ponovilo popodne. I više nego dovoljno da se osjećam sjajno i ove večeri.

    Još jedan odličan dan je iza mene. Kraj prve etape putovanja. U prva dva tjedna prevalio sam 255 km i ništa me ne boli.Iznimno sam zadovoljan i sutra ću se nagraditi danom pauze i odmoriti tijelo i duh za novu rundu hodanja i nova, nadam se puno češća, upadanja u zonu.

    DAN U ŠATORU
    TEŽINA SNOVA