Monotonija je očito jedan od najvećih mentalnih izazova polarnih ekspedicija. Skoro ništa se ne mijenja iz dana u dan, iste su sve aktivnosti koje kroz dan trebaš obaviti, krajolik je jednolično prazan svaki dan… Nekoga to izluđuje. Ja s tim nemam toliko problema. Ima nešto u ponavljanju rutina što me veseli. Svaki dan mogu nešto malo unaprijediti i poboljšati ili ubrzati. Primjerice, isto je s predavanjima. Predavanje „Usudi se sanjati“ održao sam pedesetak puta ove godine, ali nikad mi tako nešto ne dosadi, jer svaki put nešto promijenim, poboljšam, unaprijedim. Rekao bi čovjek da osoba poput mene, koja radi ovako suludo neobične stvari, nikako ne voli red i rutinu. Naprotiv, ja u tome nalazim čvrstu točku.
Dakle, moj dnevni raspored ovdje je otprilike ovakav. Budim se u 6:40, namažem stopala melemom, kompletno se odjenem pa izađem van iz šatora da se umijem, operem zube i obavim wc. Potom upalim kuhalo i počnem topiti snijeg i priređivati doručak. Dok kuhalo radi, spremim sve stvari unutar šatora. Kad doručkujem pročitam 3-4 stranice iz Knjige snova za motivaciju i par stranica neke druge knjige. Potom se javim roditeljima. Posložim sve stvari u sanjke, složim šator, upalim mjerne uređaje, ukopčam skije i krenem.
Budući da se sunce ovdje nikad ne spušta ispod horizonta, spavam sa povezom za oči od super-udobnog flisa.
Preko dana radim obično devet rundi po sat vremena hodanja i desetak minuta pauze. Trudim se da za vrijeme hodanja što rjeđe stajem, i da sve što trebam napraviti ili popraviti radim za vrijeme pauze. Tada jedem, namjestim sadržaj za slušanje, audio knjige, muziku ili podcaste, mijenjam naočale koje su se zamaglile, nanosim na lice dodatni sloj kreme protiv sunca i kreme protiv hladnoće, itd.
Kad stanem, odmah dižem šator, palim kuhalo da se topi snijeg, postavljam solarne ploče da se pune baterije, i za to vrijeme raspremam sve stvari po šatoru. Presvučem se u suhu odjeću, a onu u kojoj sam hodao stavim sušiti. Pripremam nekoliko sljedova hrane (proteinski napitak, juha, glavni obrok, desert, čaj). Mažem si stopala melemom i „vidam rane“. U 21:20 moram se javiti u bazni logor i prijaviti svoju poziciju i stanje. Potom pišem dnevnik i blog, pa šaljem blog. Cijelo to vrijeme, kako je što gotovo jedem, i kako se jedan elektronični uređaj napuni, tako stavljam puniti drugi. Kad ta večernja rutina završi, zavučem se u vreću, pripremim za spavanje i onda zovem Anđelu i pričamo bar pola sata. Zadnja stvar prije spavanja pogledam filmiće koje su mi snimili prijatelji, svaki dan jedan prijatelj.
Prvih dana za jutarnju rutinu trebalo mi je 3h, a sada sam već dogurao blizu 2h. Večernja rutina mi je prvih dana trajala4h, a sada je već ispod 3h. Za spavanje mi ostane oko 6h.
Svaki dan nešto poboljšam, shvatim kako mogu učinkovitije multitaskat ili jednostavno nešto napravim brže i vještije i to me veseli.
