Klub za ekspedicionizam i kulturu
  • Jezik

    • hr
  • UMOR

    DAN 37

    • 26 km
    • 10h50′ hodanja
    • 5400 kalorija
    • Uzbrdica: 230 m
    • Ukupno: 899 km
    • Do Južnog pola: 256
    • Kamp 37: S 87˚42.693′ / W 082˚59.833′
    • Temperatura: -20˚C
    • Vjetar: 30 kmh
    • Windchill: -40 ˚C

    Jako sam umoran, pa neću previše mudrovati danas. Danas mi je bio jedan od najtežih dana. Ne znam je li to zato što se jednostavno nalazim u zahtjevnom predjelu sa velikom uzbrdicom i puno sastruga? Ne bih se žalio na to jer sam očekivao da će biti puno teže. Je li to zato što sam već na 2500 metara visine, što je ekvivalent 4000 u Alpama, pa zbog rijetkog  zraka idem sporije. Ne bih se ni na to žalio, jer mislim da sam dobro aklimatiziran i ne osjećam nikakve naznake visinske bolesti. Je li to zato što sam protekle tri noći spavao po samo pet sati pa se nisam stigao dovoljno oporaviti? Iz dana u dan moja je rutina sve brža, ali se nakuplja sve više sitnica za popravljanje, prilagođavanje, sve više inspiracije za pisanje, itd. , tako da mi uz tempo od 11 sati hodanja, ostaje svega 5 sati za san. Možda to ima neke veze.

    Nakupio mi se umor.

    Ipak sam već prehodao 900 kilometara, nije ni čudo…

    Treba mi dan pauze, treći i posljednji. Pred finalni marš na pol.

    Svako jutro i večer mažem si stopala melemom i zato se mogu pohvaliti da nisam imao još nijedan žulj!

    Cijeli dan sam vukao noge i borio se za svaki metar. Govorim si da umor nije problem. Ni težina. Umor i težina nisu problemi. Problem bi bio bol ili ozljeda, ili gubitak nekog bitnog djela opreme. Čak ni to ne mora biti problem, nego može biti samo izazov ili prilika. Govorim si da su umor i težina ok. To je sasvim normalno. To je sastavni dio priče. Čak sam poprilično siguran da postoji neki matematički red u tome. Što se više pomučiš za nešto, to ti je to nešto slađe i draže.

    Moram se pohvaliti da me ništa ne boli. To je najvažnije. Posebno sam ponosan što sam prošao već milijun koraka a nisam imao nijedan jedini žulj. I ponosan sam što se zasad tako dobro čuvam da nemam niti najmanju naznaku ozebline na najizloženijim dijelovima: licu, nosu, ustima ili prstima ruku. To je glavno.
    A umor je ok. Ima lijeka i za to. Zove se odmor!

    ps. Izbacio sam iz statistike podatak „u odnosu na plan“ jer prvotni plan više nema nikakvog smisla. Dobro me služio u početku, ali sada više nije važan. Računam okvirno još 11 dana do pola. Jedan dan odmora i deset dana hodanja. Moram prosječno raditi 27 km da bi u tome uspio. U tom scenariju imam još rezerve hrane za dva ekstra dana, zlu ne trebalo.

    SASTRUGISTAN
    I DON’T CARE – I JUST GO