Jutro je osvanulo oblačno kao i svih dosadašnjih dana, ali u Union Glacieru se osjećalo uzbuđenje. Od ranog jutra svi su se nešto vrzmali, pakirali, hodali malo bržim korakom i čekali. Je li danas taj dan? Ja sam malo spavao jer sam radio do pola četiri ujutro. Iako sam u Union Glacieru ostao 2-3 dana duže od predviđenog, to nije značilo da nemam što raditi. Do zadnjeg trena sam dovršavao stvari sa popisa. Ponajviše se to ticalo pakiranja i posljednje provjere opreme i snimanja. Posljednjih dana sam u i oko kampa nasnimio materijala i za medije i za nas. Dio ćete vidjeti za vrijeme ekspedicije, a dio čeka predavanje i knjigu.
Uoči ručka dogodilo mi se nešto što mi se ne događa često. Prekrižio sam sve stavke s popisa. Moji popisi stvari za napraviti su beskrajni – kako rješavam stare zadatke tako dodajem nove, i nikad ne dolazim do kraja. Do danas. Prekrižio sam posljednju stvari i shvatio: To je to. Narednih 50ak dana živjet ću bez popisa.
Za vrijeme ručka do mene je došao koordinator letova i rekao da ja idem prvi, jer se razvedrava sa strane na koju ja idem. Dao mi je sat vremena da srušim šator i spakiram se. Odnio sam sve na vaganje. Samo otkako sam došao u Union glacier, reducirao sam desetak kila, ali i dalje su mi sanjke preteške. Sanjke teže točno 135 kilograma a još je 11 kilograma na meni (skije, odjeća, itd…). Izvagao sam i sebe i shvatio da sam se zadnjih mjesec dana udebljao čak pet kila i prvi put u životu prešao stotku. Nije mi bila namjera nabaciti zalihe za put, ali organizam valjda osjeća u što se upušta, pa se priremio. Ili mi je to samo izgovor. Ali super je što se ne osjećam tromiji nego jači. Sto kila mi se čini super za start. Vidjet ćemo koliko će biti kad se vratim.
Taman sam i to završio kad je na zvučniku u blagavaonici počela svirati pjesma koja me prati već mjesecima: Dido „Hunter“. Sjeo sam, zaklopio oči i duboko udahnuo. Shvatio sam da sam sada baš sve napravio i da samo čekam da mi jave da krećem. I taman kako je pjesma završila, onaj isti koordinator letova me prenuo iz meditacije: Idemo.
Čim je Twin otter poletio, počela je čarolija. Planine koje su okruživale kamp a koje nisam uopće bio vidio, sada su izronile oko mene, osunčane prekrasnim svjetlom. Neopisiva Antarktika. Nešto najljepše od prirode što sam ikad vidio. Sletjeli smo dvadeset minuta kasnije u Hercules inlet, na sam rub Ronne ice šelfa, debeli ledeni pokrov koji pluta u moru. 3 dodatna kilometra do obale. Pilot je snimio moj polazak, i materijale će sljedećim Ilyushinom poslati Anđeli koja to čeka u Punta Arenasu da bi mogla poslati našim medijima.
Kad je avion odletio, ostao sam posve sam u ovom beskrajnom, nevjerojatnom krajoliku. Vrisak oduševljenja je izletio iz mene i brzo se utopio u tom beskraju. Sunčano je i vedro. Hladnije i vjetrovitije nego što sam očekivao. Snijeg koji je padao prošlih tjedan dana, nije još otpuhan niti se stigao stvrdnuti, tako da imam još jedan dodatni izazov. Da mi velika uzbrdica koja me čeka prvih 20 kilometara ne bude prelagana. Ali baš me briga. Sve potpisujem. Napredujem presporo, sanjke su preteške i zapinju u dubokom snijegu, ali ne mogu se ni na trenutak prepustiti kukanju, negativnom razmišljanju ili brizi kako ću završit ovo putovanje kad je tako teško krenulo. Jer sam presretan. Spreman sam dati sve od sebe i računam na čuda! Samo nek se kreće! Kilometar po kilometar, do Južnog pola!
