Klub za ekspedicionizam i kulturu
  • Jezik

    • hr
  • ŠETNJA S DEMONIMA

    DAN 28

    • 33 km
    • 11h hodanja
    • 5150 kalorija
    • Uzbrdica: 17 m
    • Ukupno: 638 km
    • Do Južnog pola: 511
    • U odnosu na plan: +34 km
    • Kamp 28: S 85˚25.532′ / W 080˚54.944′
    • Temperatura: -14˚C
    • Vjetar: 15 kmh
    • Windchill: -20 ˚C

    Nisam htio pisati o jutarnjim demonima kad su me opsjedali, da im ne pridajem previše na važnosti, ali sada kada imam osjećaj da je ta borba iza mene, mogu ih spomenuti. To može zvučati mistično, demoni, anđeli, ali nema tu nikakve čarolije ni nadprirodnih bića. Demoni su naše slabosti, brige, strahovi, strepnje, muke, tihe patnje, prigušena očajavanja. Anđeli su naše snage, hrabrost, optimizam, borbenost, ustrajnost, strpljivost, srčanost…

    Iako je ekspedicija još daleko od cilja i vrlo sam svjestan toga da se još svašta može dogoditi, ipak mislim da je ova epizoda iza mene.

    Ne mogu točno objasniti što me to mučilo prvih dana. Možda prvih dvadesetak dana. Svako jutro sam se lomio. Da se razumijemo, niti jedan jedini put nisam pomislio da odustanem, ali jutra su bila obojena teškim, zlokobnim bojama. Nije mi manjkalo odlučnosti, borbenosti. Kad bi zazvonila budilica u 6:40, odmah sam silovito krenuo u akciju, valjda kao vojnik kojeg probudi bombardiranje. Ali osjećaj koji sam cijelo to vrijeme imao bio je grozan. Ne znam je li to jednostavno tjeskoba, usamljenost, anksioznost ili što, ali čini mi se ništa od toga, ili sve to skupa i još pojačano na maksimum.

    Pomisao na to da sada iz relativnog komfora šatora moram sve to spremiti, izaći van, naporno hodati 11 sati u uvjetima frizera, najčešće sa jakim vjetrom i onda to ponoviti još 30-40-50 puta…  I da zapravo nemam izbora, da ne mogu odustati… Jednostavno me to izluđivalo. Racionalno sam znao da jednom kad krenem, kad se zagrijem, kad „uđem u đir“ da će biti bolje, do navečer će biti super, a kad ponovo uđem u šator bit ću potpuno ispunjen i sretan. Ali onda ujutro to sve ponavljati ispočetka me jednostavno izluđivalo. Ta količina vremena i puta ispred mene. Neizvjesnost. Strah od neuspjeha. Nelagoda samonametnute fizičke patnje…

    Svaki dan se veselim poslijepodnevu kad je moja sjena ispred mene pa imam osjećaj kao da imam društvo.

    Već tamo negdje četvrti-peti dan, odlučio sam te demone izvesti u šetnju. Posvetio sam im prva dva sata hodanja. To sam si nazivao „šetnja s demonima“. Nisam htio bježati od njih tako da slušam neki podcast ili muziku. Htio sam se suočavati. Izveo sam ih u šetnju i pričao s njima. Ponavljao sam im sve one stvari koje sam racionalno znao, ali mi nikako nisu ujutro sjedale.

    – korak po korak, polako, strpljivo. Svakim korakom sam dalje od početka a bliže cilju

    – svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

    – borac se borbi veseli jer za borbu živi

    – sve će bit ok, uvijek sve bude ok

    – demoni su samo prerušeni anđeli jer mi daju priliku da učim i osnažim!

    – proći će i ovo, i to prebrzo. –  Uživam dok traje!
    – zahvalan sam što me ništa ne boli, samo to je važno, sve drugo ću lako podnijeti!

    I malo po malo su nestali. Nema ih više. Nema ih već danima. Budim se miran. Presretan. Živim punim plućima. Možda su se negdje povukli, pa smišljaju neke nove strategije i spremaju se za neki novi napad. Ali neka. Što god dođe, neka dođe. Ja sam spreman. Crpim snagu iz svih onih prijeđenih koraka. Crpim hrabrost iz svojeg nepokolebljivog srca. Već ću se nekako snaći. Dan po dan. Bitku po bitku. Do pobjede!

    BLAŽENSTVO ODMORA