Razmišljao sam o tome da knjigu o ovom projektu i ekspediciji nazovem „Samo nek’ se kreće 2“. „Samo nek se kreće!“ možda je filozofija mog života. Sjećam se kada sam skovao taj termin kao da je bilo jučer. Prijatelj Veco i ja bili smo već više od pola godine na našem prvom velikom putovanju u životu – biciklom do Egipta. Dogodilo se to negdje u Siriji, onoj divnoj zemlji koja nekad nije bila u ratu, kad smo uživali gostoprimstvo najdražih ljudi na svijetu, i kretali se, iz priče u priču, iz pustolovine u pustolovinu… Shvatio sam tada da je sve u pokretu, da se sve kreće, i svijet i svemir, i mi, kroz prostor, kroz vrijeme, kroz život… A povrh svega, kretao sam se putujući po svijetu. Otkrio sam svijet, otkrio sam da je svijet moj dom, da sam slobodan da iskoristim ovaj život kako hoću. I shvatio sam da se moram kretati, da svojim kretanjem moram odgovoriti na kretanje svega. Tako sam postao putnik.
Krenuo sam na to putovanje s 19 godina i to je bila moja samovoljna inicijacija. Shvatio sam dovoljno rano da mi treba ritual prijelaza između faze života u kojoj sam dijete, živim s roditeljima, nisam samostalan i ne znam što točno hoću sa svojim životom, u fazu života gdje postajem samostalan, radim ono što želim i živim svoje snove. Takve rituale prijelaza između velikih faza u životu su poznavala gotovo sva društva kroz povijest, ali u našoj kulturi i modernom dobu to se nažalost izgubilo, pa sam si sam zadao taj ritual prijelaza – bacio sam se u svijet i devet mjeseci putovao biciklom do Egipta. O tom iskustvu transformacije i postajanja napisao sam svoju prvu knjigu koja se zove „Samo nek’ se kreće!“
Tada sam postao pisac, fotograf i putnik. I narednih 15 godina bio sam u jednoj fenomenalnoj fazi života u kojoj sam proputovao stotinu zemalja, od ratnog Afganistana do nepoznatih predjela Papue, od vrhunaca Anda i najskrivenijih predjela Himalaja, do pustinja, savana i močvara Afrike, od savršenih žala Tahitija i Filipina do besanih noći New Yorka, Tokija, Pariza… Radio sam kao reporter National Geographica, napisao šest uspješnih knjiga od kojih živim i financiram svoja putovanja, osmislio neke originalne izložbe koje su obišle svijet, itd…
Samo u predjelima oko polova događa se ovaj neobičan fenomen: duga koja se kružno proteže oko sunca
Otkad sam počeo planirati ovu ekspediciju, svakako najveći izazov u mom životu, znao sam da je i ovo prilika za novi ritual prijelaza. Sazrjelo je vrijeme za prelazak u treću fazu života. Fazu u kojoj više neću biti solo igrač nego ću pokušati biti timski igrač. Prvi i glavni, najvažniji tim u životu je obitelj koju se veselim zasnovati s mojom zaručnicom Anđelom. U poslu sam već stvorio mali tim, a nadam se da ću ga pokušati proširiti i ojačati. Mislim pokušati stvoriti i još koji tim, ali otom potom.
To sve ne znači da ću prestati putovati i pisati i fotografirati, dapače, sve će to samo sazrjeti na novu stepenicu. Ali ipak mislim da neću nazvati sljedeću knjigu „Samo nek se kreće 2“. Iako osim značenja rituala prijelaza, ova ekspedicija ima i jaku simboliku koja bi odgovarala tom naslovu – jer nikad mi nije bilo važnije kretati se nego sada. Svaki dan moram napraviti određenu kilometražu i satnicu kretanja, da bih stigao do cilja dok još imam dovoljno hrane, u protivnom, sve propada. Unatoč svim izazovima, uvijek moram ići dalje, kretati se. Samo kad se krećem može mi biti toplo. Čim stanem, počnem se smrzavati.
Ali pravo ime sljedeće knjige već je odavno začeto, pa će tako najvjerojatnije i ostati. „Polarni san“.
