Još 21 dan. Kad Anđela rješava stvar
Kad su propale sve normalne opcije za brzo prebacivanje nas i prtljage ostala je samo jedna mogućnost – iznajmiti auto i voziti 3000 kilometara kroz pustu pampu. No, budući da smo izgubili cijeli dan na traženje bržih načina, postalo je jasno da ne možemo oboje na taj dugačak put. Ja moram hitno odletjeti u Punta Arenas da stignem riješiti svu papirologiju i sve dozvole koje su potrebne za ekspediciju. Ako ne odletim, šanse da zakasnimo s tim su prevelike. Ja bih radije ostao sa stvarima i išao na velik put, a poslao Anđelu naprijed, ali budući da ona ne može riješiti tu papirologiju u moje ime, jer ja idem na ekspediciju, baš osobno moram biti u Punta Arenasu na vrijeme i obaviti te neizbježne stvari. Zato sam morao Anđelu ostaviti sa 150 kilograma prtljage da pronađe način da dođe do „kraja svijeta“.
Anđela i Federico upustili su se na 3000 km dug put od Buenos Airesa do Punta Arenasa unajmljenim autom u koji su jedva stale moje sanjke.
To bi se vjerojatno u nekim udžbenicima zvalo kriznom situacijom. No mi smo preoptimistični da bismo je nazivali tako. Kad god smo u situaciji koja se inače naziva „kriznom“ – odlično reagiramo. Hladne glave, racionalno, objektivno. Oboje smo znali da je to jedino rješenje. Morali smo se razdvojiti. Ne brinem se za Anđelu, budući da znam što je sve već prošla u životu. Sama je proputovala Iran i Jugoistočnu Aziju. Živjela je u Africi više od godinu dana i snalazila se tamo bolje od bilo kojeg stranca. Ma, ona je čovjek za rješavanje problema! Vjerojatno će i lakše riješiti taj problem bez mene nego sa mnom!
Po dolasku u Punta Arenas, odmah sam otrčao u ALE (Antarctic Logistics & Expeditions) – kompaniju koja koordinira moju ekspediciju, i započeo proces rješavanja stvari. Devon McDiarmid, koordinator moje ekspedicije, kad je čuo s kojim se problemima susrećemo, rekao je:
„Sve ekspedicije uvijek imaju problema sa slanjem stvari, uvijek stvari kasne ili se zagube, ili pola stvari zaplijeni carina… Ali nikad još nismo imali situaciju da netko iz Buenos Airesa ide kopnom!“
Eto, mi volimo biti prvi.
Kad smo već zaronili u papirologiju, Anđela mi se javila porukom. Našla je izvjesnog Federica Kisica, šezdesetogodišnjeg dragog gospodina hrvatskih korijena koji se odlučio pomoći joj prenijeti stvari do juga. Rentali su caddy, napunili ga opremom i krenuli na jug. Još je dalek put pred njima, ali znam da će sve biti u redu. Jer stvar je u njenim rukama!
