Još 20 dana. U prvom stožeru ALE-a
ALE je kratica za Antarctic Logistics and Expeditions. To je kompanija koja posljednjih dvadesetak godina izvodi sav avionski promet po frekventnijoj, zapadnoj polovici Antarktike, razvozi sve znanstvenike, turiste i ekspedicije poput moje. Na cijelom kontinentu znanstvenika ima 4000 po zimi a 1000 ljeti. Turista koji odlaze u unutrašnjost Antartike, najčešće na jednodnevni izlet na sam Južni pol, ima oko tisuću-dvije. Ekspedicije se uglavnom dijele na alpinističke i skijaške. Godišnje nekoliko stotina alpinista pokušava uspon na neki od antarktičkih vrhova, najčešće Mt.Vinson, najviši vrh Antarktike. Skijaških ekspedicija je najmanje, oko 5 do 10 samostalnih, poput moje, koje idu cijeli put od obale do Pola, ili rade traversu s jedne obale do druge i još desetak vođenih ekspedicija koje najčešće rade samo „posljednji stupanj“ geografske širine, odnosno 110 km od 89˚ do 90˚. stupnja južne geografske širine. Sve nas po Antarktici razvozi međunarodna kompanija ALE.
Od kad sam im još prije dvije godine prijavio „Prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol“ dodijelili su mi nekoliko svojih djelatnika koji su mi uvijek na raspolaganju i koji su mi gotovo svakodnevno strpljivo odgovarali na sva pitanja koja su me zanimala i pomagali mi da se pripremim. Jedan od njih je bio i Devon McDiarmid, četrdesetogodišnji Kanađanin koji je već pet puta prošao put od obale do Južnog pola kao vodič drugim ekspedicijama. „Nakon svog tog dopisivanja, napokon si se pojavio!“ rekao mi je kad smo se sastali u stožeru ALEa u Punta Arenasu. Zaista je dobar osjećaj napokon biti ovdje, okružen svim tim mapama Antarktika, slikama sa potpisima svih onih polarnih istraživača čije sam knjige čitao posljednjih godina, i kartonskim kipovima pingvina u prirodnoj veličini.
U stožeru ALE-a pričao sam sa Devonom Mc Diarmidom koji je zadužen za koordiniranje moje ekspedicije, a sam ju je prešao pet puta.
Odmah smo krenuli rješavati papirologiju i dokumentaciju zbog koje sam žurio do ovdje. Dogovorili smo termine narednih dana za sve što me čeka, provjeru opreme, satelitske komunikacije, ljekarne, sate razgovora o navigaciji i prolaženja rute sa djelatnikom za navigaciju, organiziranja letova, smještaja u kampovima, učenja i vježbanja posebnog jezika za svakodnevno javljanje lokacije i stanja u bazu i procedure za slučaj spašavanja… Ima toga još puno, ali za sve imamo taman dovoljno vremena.
No, ono što me prvo zanimalo jest kako je počela sezona. I to je dobra vijest. Zasada je sve dobro. Vrijeme je stabilno, a temperature su zericu više nego lani. To je loša vijest za planet, jer svjedoči o globalnom zatopljenju, ali za mene je trenutno povoljna. Vrijeme na Antarktici je priča za sebe i nikad se ne može računati ni na kakvu prognozu, a kamoli dugoročnu, ali ako je ljeto krenulo dobro, malo su veće šanse da će dobar biti i ostatak sezone.
Pričajući s Devonom uživo, sve one stvari koje smo mjesecima diskutirali preko maila sada su dobile neku drugu dimenziju. Sada mi napokon postaje jasno da zaista idem i da se sve što sam sanjao sada zaista događa.
