Klub za ekspedicionizam i kulturu

PUNI KRUG (posljednji blog)

Ostao sam na Južnom polu skoro tri dana. Sa mnom je tu još bilo dvoje Norvežana i dvoje ALE-ovih djelatnika koji vode kamp na Južnom polu. Prvi dan po dolasku smo slavili i jeli (vidi prošli blog). Drugi dan smo posjetili znanstvenu stanicu. Htio sam pisati o tome, ali i to će morati ostati za neku kasniju priliku, za knjigu, predavanja… Ostatak drugog dana proveo sam zapisujući sve što nisam stigao na samoj ekspediciji, sve one natuknice i ideje za knjigu, na čemu sam paralelno radio . Ovaj blog je bio samo kratak, podosta površan osvrt na dnevna događanja i razmišljanja. Najzanimljivije stvari, najveće drame, najintimnija promišljanja, sve najbolje čuvam za knjigu. Knjiga je začeta početkom ovog projekta, a u međuvremenu raste i razvija se, kao u trudnoći, cijela je već ispisana u glavi i srcu, a sad je samo trebam „poroditi“. Jako se veselim tome. Sjediti i pisati za stolom. S velikim otvorenim pogledom na neki domaći horizont.

Dvojica pilota s malim avionom Twin Otter došli su po sve nas 18.1., ali bilo je pitanje vremenske prognoze kad ćemo se moći vratiti u Union Glacier. ALE-ovi djelatnici rastavili su cijeli kamp, dio stvari su zabarikadirali tamo za sljedeću sezonu, a ostatak su utrpali u avion za polazak nazad. Sezona je gotova. Svi zajedno letimo nazad. Kratko antarktičko ljeto, kad su ekspedicije uopće moguće, je gotovo, a sada dolazi duga, duga zima. Norvežani i ja ostali smo čekati, svatko u svom šatoru. Treći dan nismo više imali luksuz kampa, grijani zajednički šator, stol i stolice, wc… Vratili smo se još nakratko u ekspedicijski mod.

Prospavao sam taj treći dan. Na naplatu je došao sav umor s ekspedicije. Obavio sam sve što sam trebao i sad je organizam rekao: „Dosta!“ Probudio bih se, pojeo nešto, čitao malo i opet zaspao. Piloti su rekli da je u Union Glacieru dobro vrijeme, ali u Thiel corneru, gdje bismo trebali stati i natočiti gorivo, je magla i ne mogu tamo sletjeti. To je onaj aerodrom sa kontejner-wc-om gdje sam prošao oko polovice svog puta (vidi blog 26. dana). No iza 19h nakon što je preko Antarktike preletio satelit koji mjeri vremenske prilike i servira vremensku prognozu, rekli su da na većim visinama puše snažni južni vjetar i da bismo samo zahvaljujući tome mogli u jednom cugu potegnuti do Union Glaciera. Nakon puno čekanja, odjednom smo morali u kratkom roku spakirati sve stvari, pozdraviti se s najjužnijom točkom planete i poletjeti za sjever.

Kao što sam i očekivao, let nazad bio je spektakularan. Sva ona bijela prostranstva kroz koja sam se probijao snagom svoje volje i teškom mukom osvajao metar po metar, brzinom od jedva 3 km/h, sada sam prelijetao brzinom od 300 kmh. Južni vjetar koji mi je većinu vremena puhao u prsa, sada me nosio meni nepojmljivom brzinom nazad među ljude i stvari. Četiri i pol sata kasnije, u 1h ujutro 20.1. sletjeli smo u Union Glacier. Tamo su nas dočekali kao brodolomce, sa obilnom večerom i još jednim šampanjcem. Ali tamo me dočekala i još jedna dobra vijest. Ilyushin koji me treba odvesti iz Union Glaciera do Punta Arenasa, samo što nije sletio u Union Glacier. Ukrcaj za povratak u Punta Arenas je za dva sata. Iskoristili su mali vremenski prozor da dođe po sve nas i po dio stvari, jer je počelo i rastavljanje baznog logora Union Glacier. Nakon te noći, vremenska prognoza je loša sve do 24.1.

Na brzinu sam se otuširao, prvi put nakon 50 dana, i prepakirao stvari za let Ilyushinom. Poletjeli smo nakon 3 ujutro, a sletjeli na tlo Južne Amerike nešto prije 8h. Još sinoć oko 19h bio sam u polusnu u svom šatoru na Južnom polu i nisam znao hoćemo li ići nazad taj dan, sutradan, ili za tjedan dana. A sada, ujutro sam već u Punta Arenasu. Tu je negdje i Anđela, čeka me. Izlijećem iz aviona i žurim se da je nađem. Srce tuče k’o ludo. Eno je, sjaji među tisuću ljudi na aerodromu. Napokon taj zagrljaj, napokon ta dobro poznata mekoća, toplina, čistoća… Napokon taj osmijeh, taj pogled, ta prisutnost, ta izvjesnost, to pripadanje…

NAPOKON!!!

Tek sada osjećam da je puni krug zatvoren, da je ekspedicija uspjela. Tek sada, kad sam se vratio njoj, doma. Dobra sreća me služila cijelo vrijeme, pa i do kraja, tako da sam se uspio vratiti u Punta Arenas, Anđeli, neposredno prije svog rođendana. Malo je nedostajalo da ga provedem u šatoru, sâm, na minus trideset. Sad ćemo slaviti zajedno. Provest ćemo moj rođendan u Punta Arenasu, jesti, piti, pričati, grliti se, smijati se, slaviti… A onda idemo polako prema sjeveru. Trebamo prebaciti sve ove stvari do Buenos Airesa i ostaviti ih tamo kod prijatelja iz hrvatske zajednice, a onda idemo u Urugvaj na more. U Južnoj Americi je špica ljeta. Idemo se negdje zagrijati i odmoriti, prije povratka u Hrvatsku. Treba mi postepeni prijelaz, treba mi karantena i prilagodba ovom svijetu u koji se vraćam. Treba mi malo vremena s Anđelom da nadoknadimo sve zaostatke u ova gotovo dva mjeseca koliko se nismo vidjeli.

A onda se vraćam u Hrvatsku i u ludi ritam. U dva mjeseca treba poroditi knjigu, posložiti predavanje i dogovoriti milijun toga, da bih krajem travnja mogao krenuti na turneju sa svojom pričom o jednom ostvarenom polarnom snu i o uspješno okončanoj prvoj hrvatskoj ekspediciji na Južni pol.

Uživao sam pišući ovaj blog. Hvala Vam što ste ga pratili! Sad ću se polako vratiti na Internet i na društvene mreže i sada ću polako početi čitati sve vaše komentare i poruke. Hvala svima i na podršci za vrijeme ekspedicije i na čestitkama nakon dolaska na Južni pol. Iako je puno toga ostalo nedorečeno, mislim da je vrijeme da završim ovaj blog. Ovo je već sedamdeseti po redu! Samo da ukoričim te blogove, knjiga ne bi bila loša, ali imam ja još puno, puno toga, što nisam rekao, dapače, one najjače stvari čuvao sam za knjigu. Ipak je knjiga nešto sveto, za nas ljubitelje pisanja i čitanja. U knjizi je odnos između pisca i čitatelja puno intimniji, puno neposredniji. Jedva čekam pisati! Obožavam pisati! Tek sa pisanjem i objavljivanjem ove priče, ona će doživjeti svoju potpunost.

Dotad, javljat ću se sa nekim zanimljivim sitnicama ili informacijama na svojoj Facebook stranici. Pa se vidimo, čujemo i komuniciramo tamo. Hvala Vam još jednom i lijepi pozdrav svima iz Punta Arenasa!

DAN POSLIJE