Dobrodošli na stranice Kluba za ekspedicionizam i kulturu
davor rostuhar, machu pichu, peru, inca trail, sta travel

1. PUTEVIMA INKA

S ekspedicije u Peru u srpnju 2012.
Tekst
i fotografije: Davor Rostuhar
Objavljeno
na portalu Index.hr u kolovozu 2012.

Prva je noć u Cuscu. Sanjam katastrofu. Frenetične peruanske frule i nacerene ljame u ljubavnom plesu stvaraju bizarni vrtlog koji me usisava i vodi na sam kraj svijeta, za koji mi nešto u snu govori da nije daleko. Nema taj san detalja, fabule, likova, nema vrijeme ni prostor… Ima samo ozračje koje ostavlja snažan utisak. Ozračje kraja svijeta. Velika je gužva u tom kaosu boja, zvukova i emocija. Nema ljubavi i solidarnosti. Svi bježe i spašavaju se pred neumitnom sjenkom nadolazeće katastrofe. U zraku se čuje napetost. Očekuje se da iza ugla svaki čas na scenu stupi Kraj. Budim se obliven znojem, trudim se doći do zraka. Osjećaj olakšanja što je stvarnost ipak bolja od sna ovaj put čudom izostaje.

Počelo je još jedno putovanje. Naša šesteročlana ekipa doletjela je do Cusca, nekad glavnog grada moćnih Inka, danas šarmantnog grada visoko u Andama. Cusco nam je ishodište iz kojeg ćemo u naredna tri tjedna krenuti u tri različite priče. Došli smo u Peru kako bismo uživali u veličanstvenim Andama. Naš se pohod sastoji od tri male ekspedicije. U prvoj nam je cilj za zagrijavanje prehodati drevni hodočasnički put Inka koji vodi do legendarnog Machu Picchua i pritom se aklimatizirati na visine do 4000 metara. U drugoj planiramo hodati visokim Andama, u podnožju ledenjaka, na pašnjacima na kojima opstaju samo pume, ljame i čovjek koji živi skoro potpuno istim životom kao i prije pola milenija kada su Peruom vladale Inke. Do te točke puta već bismo se trebali aklimatizirati na 5000 metara te biti kondicijski i visinski spremni za treću ekspediciju – uspon na najsvetiju planinu Inka i najviši vulkan u tropima – 6425 metara visoku Coropunu.

cusco peru, inca trail, peru trekking, machu pichu, davor rostuhar
Cusco, nekoć glavni grad carstva Inka, nama je poslužio kao ishodište za tri ekspedicije u planine

UŽAS I LJEPOTA VISINE

Kao što dramaturgija svakog putovanja nalaže, na početku se pojavio izazov uobličen u pitanje: „Ako mi je već prvi dan tako teško, a još nismo ni krenuli, kako će tek biti na većim visinama?“ Smještaj Cusca na 3400 metara i naš nagli ulet u njega, bez prethodne aklimatizacije, bio je razlogom mog neobičnog sna. Čovjek počinje osjećati probleme s visinom već na 3000 metara, a što se dalje penje na veće visine to aklimatizacija mora biti postepenija. Ako se to ne odigra pametno, u blažim slučajevima nastupa visinska bolest, a u težima smrt. Moje skromno iskustvo s visinama dotad je svaki put bilo drugačije. Pri silasku sa 4800 m visokog Mt. Blanca, najvišeg vrha Alpa, doživio sam halucinacije. Bilo mi je toliko lijepo u svijetu ledenjaka i visokih brda da sam htio tamo ostati zauvijek. Na 5400 metara na Himalaji mučila me ekstremna glavobolja, a na 6000 metara u Tibetu patio sam od nesanice.

No, ima visina i svoju lijepu stranu. Na rijetkom zraku čovjek mora konstantno biti usmjeren na disanje. To me baca u stanje budne meditacije, duboke svjesnosti ljepote svijeta i života, te snažne prisutnosti u trenutku. Neobični snovi često me intrigiraju čudnim pitanjima iz najcrnijih dubina moje podsvijesti. To je i jedan od razloga zašto sam nakon dužeg vremena poželio organizirati ekspediciju u visoke planine.

Kako je u Cuscu na scenu stupio novi dan, tako smo se krenuli vrzmati gradom, uživati u njegovoj ljepoti i povijesti te obavljati posljednje pripreme za sutrašnji nastavak puta. Već sam gotovo otpuhao zadnje mrvice noćašnjeg sna iz svih zakutaka svog uma, kad na klupi u centru Cusca ugledam starog čovjeka koji čita knjigu legendarnog peruanskog književnika Maria Vargasa Llose. Pročitam naslov knjige, a kroz leđa me prođu žmarci. La guerra del fin del mundo. – Rat za kraj svijeta. Šlagvort na san.

NAJLJEPŠI TREKING U JUŽNOJ AMERICI

Drugi je dan hodanja. Već se ugodno budimo na visinama od tri i pol tisuće metara, ali sad nam one od četiri tisuće oduzimaju dah. Okruženi smo planinama bez cesta, bez sela, bez struje. Društvo nam prave samo divovske Ande – stari bogovi Inka. I stotine drugih planinara. Machu Picchu jedna je od najvećih atrakcija Južne Amerike, a Put Inka koji vodi do njega smatra se najljepšim trekingom na tom kontinentu. Machu Picchu prošle je godine posjetilo čak milijun ljudi, ali tek mali dio njih došao je Putem Inka jer je za njega potrebna posebna dozvola koja se mora pošteno platiti barem pola godine unaprijed. Ne može se ići u vlastitoj organizaciji nego se mora pristupiti ekspediciji. Ulaz na Put Inka dozvoljen je za „samo“ pet stotina ljudi dnevno. Više od pola tog broja su zapravo Peruanci – vodiči, kuhari i nosači, koji se brinu da turistima putovanje ostane u najboljem sjećanju.

To je definitivno najluksuznija ekspedicija na kojoj sam dosad bio. Pored odličnih spavaćih šatora imamo luksuzan šator-kuhinju, šator-blagovaonicu sa stolom i stolicama, te čak i WC-šator. Kuhar i njegov pomoćnik brinu se za tri topla obroka, dvije užine i gotovo neograničene količine toplih napitaka. Zvrckasti vodič Papucho ima zadaću objasniti nam veličanstveni svijet Inka koji su gradili Put kojim hodamo. Priča nam o tome kako su Inke usijecali i kamenom popločavali puteve kako bi njima brže mogli putovati „štafetni“ trkači chasquiji koji su, primjerice, 1700 kilometara dug put od Quita do Cusca mogli prevaliti u sedam dana. Priča nam o tome kako su Inke aristokrati svojoj djeci vezali daske za lubanje kako bi im tako izdužili glave. Štovali su Sunce, Mjesec i planine. Dok prolazimo kroz napuštena naselja objašnjava nam čuvenu arhitekturu koja se odupire svim potresima, poljoprivredu na terasastim poljima, životne navike starih Inka koji su nedaće zalijevali krvlju žrtvovane djece, a pobjede iz zlatnih kaleža zalijevali pivom od kukuruza chichom.

inca trail, inka trail, peru, machu pichu, davor rostuhar
Napuštena naselja Inka

IZGUBLJENI SVETI GRAD U ANDAMA

Dok smo hodali Putem koji je prolazio planinskim prijevojima, vijugao grebenima i provlačio se kroz oblačne šume, Papucho nam je pričao kako je prije točno 101 godinu američki arheolog Hiram Bingham otkrio Machu Picchu. Kada su se španjolski konkvistadori sudarili s Inkama početkom 16. stoljeća, u potrazi za zlatom prerovali su sve kutke najvećeg i najrazvijenijeg carstva koje je ikad postojalo na američkom kontinentu prije dolaska bijelaca. Međutim, sveti grad Machu Picchu koji su vladari izgradili na vrhu strmih i zabačenih planina kao svoju ljetnu rezidenciju i mjesto gdje su astronomi i svećenici komunicirali sa zvijezdama i bogovima, nekim je čudom izbjegao španjolskoj pošasti koja je uništavala sve pred sobom. Hiram Bingham tražio je izgubljene gradove po peruanskim planinama i tako došao do zabačenih predjela kroz koje vijuga rijeka Urubamba. U jednom selu raspitivao se za nepoznate gradove i mještani su mu bez ustezanja opisali Machu Picchu obrastao u džunglu. Dječak Paulito odveo ga je do drevnog grada i to je bilo famozno „otkriće“ kojim se danas ponose svi zapadnjaci pustolovnog i romantičnog duha. Papucho i drugi vodiči, čijim žilama još kola pokoje krvno zrnce Inka, zezaju se kako je Paulito bio prvi turistički vodič.

Praskozorje je četvrtog dana hodanja. Kao što je Paulito doveo prvog turista Binghama do drevnog grada, tako Papucho dovodi nas. U ranu zoru stižemo na „Vrata sunca“ gdje po prvi puta ugledamo veličanstveni Machu Pichu. S prvim zrakama sunca ulazimo u čudesan grad koji se smjestio na vrhu iznimno strmog i zelenog brda, a unutar ‘šume’ sličnih brda i planina oko njega. Unatoč tome što se tu sad vrzmaju stotine znatiželjnih i fasciniranih turista, Machu Picchu nam oduzima dah. Po prvi puta otkad smo u Peruu, nisu visina i rijedak zrak ono što nam oduzima dah, već majstorsko umijeće drevnog naroda koje je izgradilo božanstveno lijep grad na veličanstvenom mjestu. Dok lunjam njegovim ulicama razmišljam kako je to svakako nešto najljepše što sam vidio u životu. Prolazimo pokraj tri hrama. Jedan je posvećen Suncu, drugi Kondoru, treći Svetoj planini. Potom prolazimo pokraj carske palače i raznih žrtvenika, a Papucho nam razjašnjava misterij drevne civilizacije. Sjedamo na pitomu travu poznatih terasa, tik do nas pasu ljame, a daleko, daleko od nas je svijet koji smo ostavili na tri tjedna… Pomislim kako smo odlično zagazili u ovo naše putovanje i kako smo uspješno premostili tu razliku. Došli smo na kraj svijeta, lijepo je i dišemo dobro. Zagrijavanje je prošlo odlično i spremni smo za dalje, za nove pohode… A Papucho dovrši cijelu povijest Inka i dođe do kraja, do sukoba sa Španjolcima. Opisuje taj veliki sukob civilizacija, najveći koji se ikad dogodio u ljudskoj povijesti, kada su malobrojni Španjolci uz pomoć pušaka, sablji, konja i zaraznih klica istrijebili najveću civilizaciju koju je Amerika stvorila. I kaže Papucho, opisujući strahote kojima su Španjolci porazili Inke: „Esto fue la guerra del fin del mundo…“ Bio je to rat za kraj svijeta! A meni kroz kičmu ponovno prođu žmarci.

2. SNJEGOVI AUSANGATEA