Klub za ekspedicionizam i kulturu
  • Jezik

    • hr
  • PAKIRANJE HRANE

    Jedan od najvećih poslova koji nas je čekao u Punta Arenasu bio je pakiranje hrane za ekspediciju. Hranu nisam mogao spakirati u Zagrebu, jer nije bilo smisla nositi sa sobom na tako dalek put svu onu hranu koju mogu kupiti u Čileu, em zbog suvišnog troška za prekomjernu prtljagu, em zbog toga što bi se dio hrane pokvario. Nosio sam sa sobom samo one stvari koje se ne mogu naći u Punta Arenasu: čvarke, kulen, slaninu, linoladu, med, određene energetske pločice i dodatke prehrani, proteine, izotonike, juhe kao i svu dehidriranu hranu za glavne obroke. Kad sam još nakupovao svega ostalog, valjalo je to sve izvaditi iz pakiranja, izvagati na gram, pakirati u lagane vrećice i skupiti zajedno u dnevne pakete. Zvuči jednostavno, ali to je posao koji traje. Uz Anđelu i mene, četiri dana nam je pomagala i prijateljica Ana Jadrijević koja radi u Punta Arenasu kao profesorica hrvatskog jezika, a jedan dan su nam se pridružila i još dva prijatelja. Ukupno je na taj posao utrošeno oko 140 radnih sati.

    Sam jelovnik sastavljao sam na bazi uobičajene prehrane polarnih ekspediciJa, konzultirao sam se sa stručnjacima nutricionistima, a prilagodio sam sve svojim vlastitim preferencijama bazirano na iskustvu s priprema na Arktiku. Glavna formula za kreiranje ekspedicijskih jelovnika je da u što manje težine dobijemo što više kalorija, a da su pritom dobro uravnoteženi odnosi masti, ugljikohidrata i proteina, te da imam dovoljno vlakana, soli i raznih bitnih minerala. Kalorije nisu potrebne samo za prevaljivanje velike kilometraže sa povlačenjem teških saonica, nego su potrebne i da bi organizam održavao toplinu. Zato je bitno dobro i dovoljno jesti, jer čim organizam ne dobiva dovoljno hrane, počinje se pothlađivati.

    Hranu za ekspediciju pakirali smo ukupno 140 radnih sati. Rezultat: 65 kilograma hrane i 300 000 kalorija spakirano u 800 malih plastičnih vrećica za 50 dana ekspedicije.

    Moja je računica ispala takva da mi za dane kad se krećem treba oko 6500 kalorija, što mogu dobiti u 1400 grama hrane. Za dane pauze računam 4000 kalorija u 850 grama hrane. Polarni istraživači su najčešće bazirali jelovnike na mastima, jer one daju dvostruko veću kalorijsku vrijednost po gramu težine, pa su jeli i do 70% masti. U posljednje vrijeme neki istraživači baziraju prehranu više na ugljikohidratima, iako to znači da će nositi dosta više težine, ali ugljikohidrati su snažno pogonsko gorivo. I ja sam naposljetku otišao u tom smjeru. Moja računica je ispala: 50% masti, 35% ugljikohidrata i 15% proteina. To je i dalje puno više masti nego u normalnim uvjetima, ali puno manje od onog što ekspedicije inače koriste. Da probam to oslikati ovako: Ako u normalan sendvič ide red kruha, maslaca, šunke i sira, redovne ekspedicije jedu samo maslac i malo šunke i sira, a ja jedem puno šunke i sira i malo maslaca. Naravno, bez kruha. Za kruh nema mjesta u sanjkama.

    Jako je važna činjenica da mi hrana koju jedem bude ukusna. Nije lako unijeti toliko kalorija ako hrana nije ukusna. Na ranijim ekspedicijama probao sam jesti više masti, ali sam ih teško probavljao i manje sam imao apetita za time, pa sam gubio kile. Ova kombinacija s više ugljikohidrata je održiva. Moj plan je vratiti se s ekspedicije sa istom kilažom s kojom sam otišao, ili sa ne više od 4-5 izgubljenih kila. Trenutno imam 94 kilograma. Raniji polarni ekspedicionisti su se udebljavali prije puta, i po 10 kilograma, ali to je praksa koja je napuštena. 

    Kad smo sve spakirali računica je ispala da nosim 65 kilograma hrane odnosno 300 000 kalorija, što se nadam da će biti dovoljno za put od 1200 kilometara u 50 dana. Od čega se točno sastoji moj jelovnik, pisati ću u nekom budućem blogu.

    ODRŽAVANJE FORME
    GRAD HRVATA