Klub za ekspedicionizam i kulturu
  • Jezik

    • en
    • hr
  • NOVOGODIŠNJE ODLUKE

    DAN 32

    • 30 km
    • 11h hodanja
    • 4840 kalorija
    • Uzbrdica: 80 m
    • Ukupno: 760 km
    • Do Južnog pola: 392
    • U odnosu na plan: +22 km
    • Kamp 32: S 86˚29.603′ / W 081˚39.800′
    • Temperatura: -16˚C
    • Vjetar: 30 kmh
    • Windchill: -30 ˚C

    Sjećam se, prije nekoliko godina, nekoliko dana nakon Nove godine, jedna je javna osoba u Hrvatskoj stavila otprilike ovakav status: „I ove Nove godine sam donio odluku da ću krenuti u teretanu i već nakon par odlazaka mi se više ne da. Ma kvragu i s novogodišnjim odlukama!“ Sjećam se kako je taj status pokupio tisuće i tisuće lajkova.

    S druge strane poprilično sam siguran da je ta osoba stavila status kako je pobijedila sebe i uspjela ustrajati u toj odluci, da bi lajkova bilo znatno manje.

    Zato što su većina ljudi gubitnici kojima se lakše poistovjetiti sa poznatom osobom koja je gubitnik poput njih, nego sa nekim tko im svojim primjerom pokazuje put kako bi i oni mogli postati to što žele biti. Kako bi i oni mogli biti sretni.

    Ritualno novogodišnje kupanje u snijegu na -16 stupnjeva!

    To mene smeta u našoj suvremenoj kulturi. Što je likova na koje se možemo ugledati sve manje. Što se iz slabosti stvara vrijednost. Što je biti gubitnik napeto, a biti frajer patetično. Nekad su heroji bili likovi koje je teško bilo kopirati i doseći njihov nivo, ali su bili uzori i nadahnuće. Današnji heroji su gubitnici s kojima se raja može poistovjetiti.

    Ipak ima i izuzetaka. Ima još uvijek pravih heroja, samo ih treba s povećalom tražiti. Ja ih tražim i nalazim i na njih se ugledam, a ostale ignoriram. Oni me nadahnjuju da postanem bolji i snažniji čovjek. Zato se ja i dalje pokušavam držati svojih novogodišnjih odluka. Prošle Nove godine sam prestao pušiti i uspijevam ustrajati u tome. Ok, nije mi prvi put da sam prestao pušiti, a tko zna, možda nije ni zadnji. Pušio sam od srednje škole, ali sam više puta prestajao. Prestajao samuglavnom svaki put kad bih išao na neko veće putovanje ili ekspediciju. Ponekad sam izdržao par mjeseci, ponekad čak godinu-dvje. Ali sam uvijek padao. I ok. Padati je ljudski, a dizati se herojski. Neću dizati spomenik tome kako sam pao, i iz toga izvlačiti zaključke da je pad moje prirodno stanje. Nije! Pad služi da te nauči kako da se digneš. Što češće i što brže se digneš, to su veće šanse da ćeš manje padati i to je tvoja odlučnost snažnija.
    I u proteklih godinu dana pao sam nekoliko puta i zapalio. Ali nisam zaplakao nad svojom slabošću i zaronio u nju nego sam se vratio odluci. I znam da što duže uspijem ne pušiti, to su mi veće šanse da to postane moje prirodno stanje. Što više nešto ponavljaš, to više to postaješ. Pitanje je samo – što zaista želiš biti?

    SAVRŠEN DAN
    STARA GODINA