Neneci – posljednji ponosni arktički nomadi

Godinama sam sanjao o ovome, i sada kada usred noći stižemo na cilj, ne mogu vjerovati da sam zaista tu. Unatoč polarnoj hladnoći, zadrijemao sam u otvorenoj prikolici koju su motorne saonice satima vukle po sjeveru Sibira nad koji se nadvila noć prošarana polarnim svijetlom. Kada je vozač usporio i viknuo nam da smo stigli, nisam mogao razaznati sanjam li i dalje ili se zaista događa. Ispred nas su dva šatora nalik indijanskim tipijima, prekriveni krznima sobova. Iznad šatora zvjezdano je noćno nebo koje obasjava zelenkasta svjetlost aurore borealis.

U ŠATORU S NOMADIMA

Iz šatora izlaze znatiželjni ljudi omotani u sobova krzna i pozivaju nas da uđemo. Njihova golemog stada sobova doduše nema u kampu jer je raštrkano na ispaši po tajgi, ali brojne saonice parkirane su uokolo šatora. Ulazimo u jedan šator gdje nas dočekuju topli osmijesi dobrodošlice i plamene oči nomada. Usred šatora je peć u kojoj gori vatra i grije cijeli šator na ugodnu sobnu temperaturu. Snijeg na podu prekriven je šibljem, daskama i krznima sobova. Tu je i mali stol oko kojeg sjedamo i prihvaćamo poziv na objed. Na tanke kriške režu zaleđenu ribu iz obližnje rijeke Ob i zaleđene butine sobova pa nam pokazuju kako da to umočimo u hren i pojedemo. Ukusno je. Zalijevamo obrok vrućim čajem, a potom vođa klana, 42-godišnji Hatkoje Horola natoči svima votku u male kristalne čaše, podigne svoju u vis i ponovi nam da smo dobrodošli.

SNALAŽENJE BEZ GPS-A

Sada mogu odahnuti kada znam da su upoznati s planom da im se pridružimo i pratimo ih idućih 10 dana, na najtežoj dionici njihove migracijske rute s juga na sjever poluotoka Jamal – preko zaleđene delte rijeke Ob. Dosada je sve bilo neizvjesno. Sanjario sam o ovoj ekspediciji godinama, a posljednjih pola godine planirao sam je konkretno, ali sve je ovisilo o jednom jedinom posredniku koji nam je obećao osigurati pristup Nenecima. Nikad ga nismo vidjeli, nismo mogli provjeriti njegovu pouzdanost, a morali smo mu unaprijed prebaciti poveću svotu novca. Potom smo putovali tri dana vlakom od Moskve do Saleharda, pa jedan puni dan oklopnim terenskim vozilom zaleđenom rijekom Ob do mjestašca Jar-Sale, gdje nas je trebao dočekati posrednikom čovjek koji nas je zatim trebao prebaciti motornim saonicama do nomada. Međutim, čovjek se nije pojavio na dogovorenom mjestu pa su nas obuzele sumnje i briga. Dan kasnije pronašli smo ga u malom domu zdravlja, gdje mu je liječnik upravo ušio nekoliko šavova na čelu i rekao da mora mirovati tjedan dana. Nije nam otkrio što se dogodilo, ali je sutradan ipak rekao da se spremimo za put.

Potom vođa klana, 42-godišnji Hatkoje Horola natoči svima votku u male kristalne čaše, podigne svoju u vis i ponovi nam da smo dobrodošli.

Moj prijatelj i suputnik na brojnim ekspedicijama, Amerikanac Kevin Nielsen, ruski prevoditelj i asistent Igor Novikov i ja, ukrcali smo se u prikolicu motornih saonica zajedno sa stotinjak kilograma zimske odjeće, foto i videoopreme te hrane za dva tjedna i krenuli u nepoznato. Vozač je jurio beskrajnom i pustom bijelom ravnicom, a mi smo se pitali kako zna put kad ne koristi GPS. Kad je pala noć, još nam je manje bilo jasno kako se orijentira i sve smo se više brinuli kamo će nas odvesti. Kad je zaustavio saonice ispred nomadskih šatora, i kad su nas iz njih pozdravili srdačni i nasmiješeni Neneci, napokon smo odahnuli.

60 KILOMETARA U JEDNOM DANU

Neneci nisu samo najtradicionalniji arktički narod čija je moć prilagodbe surovim arktičkim uvjetima pravo remek-djelo ljudskog roda, nego su, po mom mišljenu, najfascinantniji nomadi na cijelom svijetu. Nijedan drugi nomadski narod koji je opstao do 21. stoljeća nema tako dugu migracijsku rutu. Neneci godišnje prevale gotovo 2000 kilometara. Družina kojoj smo se priključili jedna je od bogatijih. Dvije obitelji sele golemo stado, čak 3400 sobova, s ljetnih na zimske pašnjake. Zimi provedu mjesec dana u tajgi, južno od delte rijeke Ob, a potom svakodnevno putuju prema sjeveru poluotoka Jamal, gdje su im ljetni pašnjaci. No tamo se zadržavaju samo nekoliko tjedana, prije nego krenu dolje, na jug. „Kretanje je život!“, priča nam Hatkoje Horola i objašnjava da se ono događa u vječnoj potrazi za lišajevima koje sobovi kopaju ispod snijega. Svaki dan pomaknu kamp pet do 10 kilometara dalje, ali kada se dvaput godišnje na njihovoj ruti ispriječi široka delta rijeke Ob, tada ih čeka najveći izazov. „Na zaleđenoj rijeci sobovi nemaju što jesti pa se izbezume. Moramo u jednom danu prevaliti 60 kilometara sa jedne obale na drugu. Na tom putu, koji zna potrajati i više od 15 sati, obično izgubimo oko 20 najslabijih sobova. Nadam se da ćemo prekosutra stići do južne obale, a dan poslije krenuti u veliki prelazak, a još koji dan poslije, stići Jar-Sale, gdje ćemo se opustiti i zabaviti na godišnjem skupu našeg naroda.“

Na tom putu, koji zna potrajati i više od 15 sati, obično izgubimo oko 20 najslabijih sobova.

Slušam ga i ne mogu vjerovati da se zaista nalazimo ovdje, na dalekom sjeveru Sibira. Ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću postoje ljudi koji ove surove arktičke uvjete preživljavaju na način kako to rade već stoljećima. Ti ljudi sjede pored nas u šatoru od sobovih krzna, jedu sirovo zaleđeno meso i smiju se univerzalnim ljudskim osmjesima. Iako ta slika može ostaviti dojam da su oni poput nekog zaboravljenog plemena koje je tako daleko od svega da ga je globalni napredak posve zaobišao, priča je potpuno drugačija.

SOBOVI OD MILIJUN DOLARA

Neneci su u kontaktu sa Rusima već stoljećima, na migracijskoj ruti susreću naftaše koji iz podzemlja Jamala vade trećinu ruske proizvodnje nafte i plina, u kampu svaku večer pale generator koji im daje struju za rasvjetu i punjenje baterija na laptopu i satelitskim telefonima. Iako izgledaju kao arhaični domoroci koji cijeli život putuju kroz tundru na sanjkama koje vuku sobovi, i s ribarima trampe sobovo meso za ribu, oni nisu nimalo siromašni. Stado od 3400 sobova koje pripada družini Hatkoje Horole zapravo vrijedi milijun dolara. Njegova obitelj ima i stan u Jar-Salu te nekoliko snažnih motornih saonica koje koštaju više od naših automobila. Nenečka se djeca obrazuju u gradovima, ali se potom vraćaju u tundru živjeti nomadski.

Stado od 3400 sobova koje pripada družini Hatkoje Horole zapravo vrijedi milijun dolara.

Više nego što me fascinira tradicionalni način života Neneca, impresioniran sam time što on nije rezultat geografskih, političkih ili razvojnih okolnosti, nego njihovog izbora. Zašto oni u tome uspijevaju, dok većina tradicionalnih naroda gubi svoj identitet, a svijet gubi svoju kulturnu šarolikost i bogatstvo, pitanje je koje me posebno intrigira.

NA SAONICAMA KROZ ZALEĐENO BESPUĆE

Ujutro me budi tupi topot bezbrojnih sobova. Dok smo mi još spavali, muškarci iz naših šatora već su otišli okupiti sobove raštrkane po tajgi. Izlazim van iz šatora i zatičem nevjerojatan prizor. Stotine i stotine sobova kruže oko kampa tjerani nenečkim psima samojedima. Iako ja na prvi pogled mogu razlikovati sobove samo po boji krzna i po tome imaju li veće ili manje rogove, Neneci poznaju svakog ponaosob. Muškarci lasom love one koji su dresirani za transport i tjeraju ih u poseban obor. Žene im tamo stavljaju kićene ulare i uprežu ih u saonice. Taj posao traje satima. Kad je napokon gotov, muškarci i žene zajedno rastavljaju šator. Prvo skidaju kože, a potom i 42 drvena stupa koja čine konstrukciju. Ostaje samo peć i podnica. Svi se okupljamo oko peći kako bismo ručali zaleđeno sobovo meso, a potom se i to pakira na saonice. Kad je sve spakirano, krećemo. Hatkoje zauzima mjesto na čelu kolone. On je sam na saonicama koje vuku četiri soba. Iza njega kreću argiši – karavane koje čini niz od nekoliko saonica upregnutih u sobove. Argišima upravljaju žene na prvim saonicama koje vuče pet do sedam sobova, a za njih su zavezani parovi sobova koji vuku po jedne saonice sa teretom. Ukupno je u našoj povorci oko 50 saonica koje vuče oko 200 sobova. Svi ostali sobovi slijede argiše, a dvojica preostalih muškaraca na motornim sanjkama prate kolonu i brinu da sobovi ne zalutaju.

Gotovo je sat vremena prošlo dok se nije formirala cijela kolona duga gotovo tri kilometra.

Gotovo je sat vremena prošlo dok se nije formirala cijela kolona duga gotovo tri kilometra i dok nije krenula vijugati kroz raštrkanu crnogoričnu šumu tajge, prema sjeveru i prema obali rijeke Ob. Većina je saonica krcata ogrjevnim drvom kojeg su nomadi posljednjih tjedana skupljali po tajgi. Kad jednom pređu rijeku Ob, tajga će ustupiti mjesto tundri u kojoj neće biti biljaka većih od grmlja. Svake zime Neneci na južnim pašnjacima nakrcaju saonice ogrjevnim drvom koje će im služiti kroz cijelo proljeće, ljeto i jesen, sve dok se ponovo ne vrate u tajgu iduće zime.

VJEČITI NOMADI

Neneci su originalno došli u ove krajeve s juga, odnosno iz tajgi i šuma unutrašnjosti Sibira, i to tijekom prvog tisućljeća poslije Krista. Tad još nisu bili stočari, nego lovci i sakupljači. Slijedili su divlja stada sobova i lovili ih lukovima i strijelama sve do 17. stoljeća. U 14. su stoljeću pripitomili prve sobove, ali samo zato da im vuku saonice. Nisu još poznavali koncept stočarstva. Prve kontakte s Rusima ostvarili su još u 11 i 12. stoljeću. Rusima je daleki sjever tada još uvijek bio posve nepoznat. Sve narode koji su živjeli na sjeveru nazivali su Samojedima i mislili da „jedu sami sebe“, da piju ljudsku krv, da imaju oči između ramena i da svake zime umiru i na proljeće se ponovo rađaju. Neneci nisu previše marili za povremene ekspedicije ruskih istraživača, ali kad je Rusija u 17. stoljeću počela ozbiljnije kolonizirati krajnji sjever zemlje, dogodila se prva velika promjena. Neneci su pripitomili cijela stada da bi bili pokretljiviji i lakše pobjegli Rusima još dalje na sjever.

S RUSIMA JE STIGLA I VOTKA

Rusi su do 20. stoljeća sve više širili svoj utjecaj među Nenecima koji su im se uvijek opirali, što bježanjem dalje u tundru, što otvorenim sukobima. Nije bilo lako zavladati slobodnim, nomadskim narodom. Djelomičan recept za to Rusi su pronašli u otimanju po jednog člana svake družine i držanja u zatočeništvu sve dok njegova družina ne plati porez. Ipak, dopuštali su im da zadrže nomadski način života i njeguju svoju tradiciju. Nakon nastanka Sovjetskog Saveza, Rusi su kolektivizirali stada sobova pa ona više nisu bila privatno vlasništvo Neneca. Svaka je družina godišnje morala dati dio stada u kolektivne farme, ali su zauzvrat mogli dobiti sve veću zdravstvenu njegu, mogućnost obrazovanja i druge pogodnosti modernog života. No, Neneci su se svemu opirali. Većina drugih naroda sa sjevera Sibira, koji su živjeli na sličan način, malo-pomalo su popustili i napustili svoj nomadski život da bi se skrasili u gradovima i radili u farmama. I Neneci su malo popuštali, ali nikad nisu odustali od nomadskog načina života. Kršćanstvo ni danas nisu prihvatili u potpunosti. I dalje su im bitna šamanska vjerovanja. Djeca idu u škole i na fakultete, ali se nakon obrazovanja velika većina vraća nomadskom životu. Imaju pristup svim pogodnostima modernog života, ali iz njega uzimaju samo ono što ih zanima – primjerice generator da bi mogli na laptopu gledati filmove u dugim polarnim noćima, motorne saonice da bi mogli lakše i brže upravljati svojim velikim stadima i naravno, votku. Iako je alkohol već razorio brojne druge susjedne arktičke narode te predstavlja jednu od najozbiljnijih prijetnji i nenečkom opstanku, oni se i tome dosta dobro opiru. „Kad se napiješ, ne možeš ništa drugo raditi, ne možeš prebaciti cijelo stado do drugih pašnjaka, a onda sobovi nemaju što za jesti, pa ni ti nemaš što za jesti. Obitelji kojima je zavladao alkohol na kraju su propale“, objašnjava mi Hatkoje druge večeri po dolasku na južnu obalu Oba, dok u šatoru prije spavanja nazdravljamo votkom za sutrašnji siguran prelazak.

Većina drugih naroda sa sjevera Sibira, koji su živjeli na sličan način, malo-pomalo su popustili i napustili svoj nomadski život da bi se skrasili u gradovima i radili u farmama.

PRELAZAK PREKO RIJEKE OB

Dan poslije, priča se mijenja. U naš kamp navraćaju ribari iz susjednog sela kako bi mijenjali ribu za meso. Donose i votku kojom nesebično nude ljude iz Hatkojeve družine. Hatkoje ispija samo nekoliko čašica iz pristojnosti i vraća se spremanju za veliki prelazak Oba, ali Halikale i Jamu, druga dvojica muškaraca iz družine, ne mogu se kontrolirati. Hatkoje je već otišao sa stadom i argišima preko Oba, a Halikale i Jamu i dalje se opijaju do besvijesti. Budući da mi putujemo s njima na motornim saonicama, prisiljeni smo intervenirati. Uzimamo im alkohol, trpamo ih u prikolice u kojima su odmah zaspali, sjedamo za upravljače motornih saonica i krećemo tragom sobova. Sustižemo karavanu oko podneva i nastavljamo njenim ritmom. Zaustavljamo se samo jednom na polovici rijeke, da bismo objedovali. Na sve strane oko nas, ista slika. Beskrajan horizont bjeline bez ijednog stabla, grma ili najmanje uzvisine za kojoj bi se pogled zaustavio. Do kraja dana, kolona se već razvukla na više od pet kilometara. Najslabiji sobovi na začelju kolone teško prate ritam. Kad su se otrijeznili, Halikale i Jamu preuzimaju upravljač motornih saonica i pokušavaju usmjeriti stado, požurujući zaostale sobove i vraćajući na put one zalutale. Noć je s vremenom pala, a temperatura se spustila ispod minus 20°C. Putujemo do druge obale sve do 4 ujutro, bez prestanka. Zvjezdanu noć povremeno prošaraju zelenkasto-ljubičaste zrake aurore borealis. No, jedno drugo svjetlo privlači nam pozornost.

Beskrajan horizont bjeline bez ijednog stabla, grma ili najmanje uzvisine za kojoj bi se pogled zaustavio.

ODNOS S NAFTNIM KOMPANIJAMA

Daleko na sjevernom obzoru povremeno se pojavljuje plameni jezičak koji skače prema nebu i potom nestaje. Prevoditelj Igor kaže nam da je to s jednog od brojnih naftnih ili plinskih polja. Rusi su još 1960-ih otkrili veliku količinu nafte i plina na poluotoku Jamal i počeli je postupno iskorištavati. Izgradili su brojne ceste, pruge, plinovode i naftovode do te tako presjekli migracijske rute Nenecima i uništili mnoga njihova sveta mjesta i groblja. Izljevi nafte ponegdje su onečistili tlo, ono malo raslinja kojim se hrane sobovi te rijeke čiju vodu piju i ljudi i životinje. Svijet je 90-ih godina doznao za tu tipičnu priču nepravednog odnosa industrijalizacije i razvoja prema domorodačkom stanovništvu.

Nove plinovode grade ispod zemlje da ne presijecaju rute sobovima. Nenecima daruju satelitske telefone, motorne saonice, generatore, plaćaju im obrazovanje, a u slučaju bolesti ili nezgode nude im mogućnost da ih besplatno prevezu helikopterom od nomadskog kampa do prve bolnice.

„Kad su najveći svjetski mediji prenijeli tu priču i donijeli ruskim naftaplinskim divovima negativan publicitet, oni su odlučili promijeniti svoju politiku“, objašnjava nam Igor. „Iako i dalje ima negativnih posljedica industrijskog razvoja, sve je više pozitivnih primjera. Naftaplinske kompanije sve više uzimaju u obzir zahtjeve Neneca i sve im se više pokušavaju odužiti za načinjenu štetu. Nove plinovode grade ispod zemlje da ne presijecaju rute sobovima. Nenecima daruju satelitske telefone, motorne saonice, generatore, plaćaju im obrazovanje, a u slučaju bolesti ili nezgode nude im mogućnost da ih besplatno prevezu helikopterom od nomadskog kampa do prve bolnice. Naftne kompanije više ne gledaju na nomade kao smetnju i ne nastoje ih promijeniti, nego veličaju i njeguju njihov način života, potiču ih da se nakon školovanja vrate u tundru, kupuju od njih sobovo meso i organiziraju festivale na kojima se slavi nenečka tradicionalna kultura, poput ovog u Jar-Salu na koji ćemo doći za nekoliko dana.“

PREMA FESTIVALU U JAR-SALU

Dan nakon prelaska Oba ne idemo dalje, nego odmaramo, a sobovi cijeli dan uživaju u svježem lišaju s nove obale. Svi su sretni jer su ovaj put na izazovnom prelasku rijeke izgubili samo šest sobova. Život ponovo prelazi u rutinu. Rastavljanje kampa, lovljenje sobova lasom, uprezanje u saonice, pokret do novih pašnjaka, sastavljanje kampa… Kako se približavamo Jar-Salu, tako raste i uzbuđenje jer će se Hatkoje i družina tamo vidjeti s rodbinom i prijateljima iz drugih družina i sa starijom djecom koja su na školovanju. Tamo će prodati i nekoliko stotina sobova državnim farmama, sudjelovati u raznim natjecanjima u bacanju lasa, hrvanju, potezanju užeta, utrkama sa saonicama… Odjenuti će najraskošnija odjela od sobovih krzna kad odu na koncert na glavnom trgu, gdje će slušati tradicionalne pjesme na velikoj pozornici, a Rusi koji donedavna nisu razumjeli i poštivali njihovu kulturu, sada će doći iz dalekih gradova da bi se divili njihovoj tradiciji. Tamo će i svi voditelji družina, poput Hatkojea, sudjelovati na vijeću starješina na kojem će se dalje definirati politika odnosa prema ruskim vlastima i prema naftaplinskim kompanijama.

Tamo će i svi voditelji družina, poput Hatkojea, sudjelovati na vijeću starješina na kojem će se dalje definirati politika odnosa prema ruskim vlastima i prema naftaplinskim kompanijama.

GLOBALNO ZATOPLJENJE UZROKUJE POMOR SOBOVA

Jutro prije nego ćemo zadnji put raspremati kamp i kretati na posljednu migraciju prije dolaska u Jar-Sale, pričamo s Hatkojeom o svemu tome. On ponavlja da se odnosi s naftaplinskim kompanijama poboljšavaju te da, ako nastave poštovati njihov način života, više neće biti problema. No, problem na koji ne mogu izravno utjecati, a koji iz godine u godinu sve više utječe na njihov život, globalno je zatopljenje. „Prošle i pretprošle godine dogodilo se nešto što se prije nije događalo“, kaže nam zabrinuto Hatkoje. „U jesen i u proljeće kad bi temperature trebale biti debelo ispod ništice, dva smo puta imali razdoblje vrlo toplog vremena, a umjesto snijega padala je kiša. Kad je potom zahladnilo, taj se sloj vode zamrznuo pa sobovi nisu mogli kopitima probiti led da dođu do lišajeva. U jednoj smo noći izgubili 200 sobova. Ukupno smo u oba navrata izgubili petinu stada. Ali mi smo dobro prošli. Neke su družine ostale bez cijelog stada i morali su se preseliti u grad.“

U jednoj smo noći izgubili 200 sobova.

Ove se godine dogodio sličan masovni pomor sobova na Jamalu kada je otopljeni permafrost otpustio bakterije davno izumrle bedrenice – sobovske kuge. Ponekad se populacijom sobova prošire i druge fatalne bolesti, koje nemaju veze s klimatskim promjenama. Zbog svih tih prijetnji, Neneci se trude uzgojiti sve veća stada da bi se što bolje obranili od pošasti, a to pak uzrokuje pretjeranu ispašu i nove ekološke probleme. Neki znanstvenici upozoravaju da broj stoke na Jamalu previše raste, da je trenutno puno veći nego ikad i da je to neodrživo jer tundra ne proizvodi dovoljno hrane da bi uzdržavala rastuću populaciju sobova. Drugi pak znanstvenici smatraju da to nije problem, jer se i količina lišajeva i drugih hranjivih biljaka također povećava pod utjecajem globalnog zatopljenja koje uzrokuje sve više padalina, rast biomase i postepeno pretvaranje tundre u stepu.

KRETANJE JE ŽIVOT!

Za razliku od mnogih drugih sličnih domorodačkih naroda koji su podlegli promjenama i izazovima koje donose novog doba, Neneci su se dokazali kao izvrsni majstori preživljavanja i prilagodbe. Zahvaljujući svojoj fleksibilnosti i ustrajnosti, uspjeli su do danas sačuvati svoju posebnost, a iz modernog svijeta uzeti samo ono što ih zanima i što ne narušava njihov tradicionalni način života, u čijem je središtu vječna mobilnost.  To mi potvrđuje i Hatkoje kad ga, pred posljednju migraciju koju ćemo proživjeti s njima, pitam što ga usrećuje. On se osmjehne, napravi rukom krug oko horizonta po kojem su na sve strane raštrkani sobovi, i kaže: „Evo ovo. Sunce je izašlo, sobovi su zdravi, mi smo zajedno, spremamo se na put, idemo dalje… To je sreća. Kretati se. Kretanje je život.“

POGLEDAJ GALERIJU FOTOGRAFIJA NENECA

---

Ultimativni nomadi

Vječno kretanje s pašnjaka na pašnjak središnja je paradigma nenečkog načina života. Oni oduvijek smatraju da sjedilački život donosi lošu sreću, jad, bijedu i gubitak slobode. To je jedan od glavnih ra­zloga zašto su i danas ostali nomadi, kada brojni drugi nomadski narodi napuštaju takav način života, iako su možda suočeni s manjim izazovima nego Neneci. Drugi je razlog taj što se u selu ili gradu na­rušava vjekovna ravnoteža između muškaraca i žena. Žene se bolje snalaze u sjedilačkim okolnostima jer su gospodarice doma, pa i u novim, nepokretnim domovima mogu zadržati većinu svojih uloga. S druge strane, muškarci – koji su gospodari tundre, odnosno „otvorenih prostora“ – u gradu gube svrhovitost pa se najčešće odaju alkoholu.