Klub za ekspedicionizam i kulturu
  • Jezik

    • hr
  • NA KRILIMA VAŠE PODRŠKE

    DAN 46

    • 27 km
    • 11h hodanja
    • 4620 kalorija
    • Uzbrdica: 100 m
    • Ukupno: 1116 km
    • Do Južnog pola: 45 km
    • Kamp 46: S 89˚36.091′ / W 081˚39.699′
    • Temperatura: -27˚C
    • Vjetar: 40 kmh
    • Windchill: -50 ˚C

    Sinoć sam baš pričao na telefon Anđeli o tome kako je sve što mi se događa nekako taman podnošljivo. Svaki dan imam puno izazova, ali taman jedan po jedan. Nikad više toga odjednom. Kad prestane jedan, počne drugi. Taman da ne bude nikad dosadno. Iako sam objektivno u vrlo ekstremnim uvjetima, sve nekako doživljavam lagano, zato jer sam očekivao i spremao se za gore. Očekivao sam i jači vjetar i veće hladnoće i teži teren i veće mentalne izazove… Pa zato ne radim neku dramu od uvjeta u kojima jesam i izazova koji mi se svakodnevno pojavljuju. 

    Antarktika kao da me čula i zato mi odlučila pokazati i svoju žešću stranu. Probudio me jak vjetar, snIjeg koji leti na sve strane i koji mi je zatrpao predvorje šatora, iznutra. I temperatura -27, odnosno windchill rekordnih -50. I „white out“ – bijeli mrak – vidljivost: ništa. Ali baš me briga, ja sam jutros uz doručak dovršio čitanje „Knjige snova“ koju ste mi vi ispisali, i bio sam pun elana.

    A kad sam se iskobeljao van iz šatora i krenuo nekako u dan, onda su mi se oni svakodnevni problemčići odlučili nagomilati odjednom. Isprobao sam sve kombinacije naočala i maski za lice, ali nijedna nije funkcionirala. Sve naočale i sva stakla su se maglila, a sve maske ledile za lice. Tako da je bilo veselo. Nisam mogao slušati ni muziku a kamoli neke govorne programe. Morao sam biti apsolutno posvećen navigiranju kroz bijeli mrak i rješavanju svih tih izazova hladnoće i vjetra. Shvatio sam da me prvi puta otkako sam krenuo lagano puca adrenalin.

    Pogled kroz prozor mog šatora. Već osjećam kako će mi nekako nedostajati.

    Unatoč tome, nisam bio puno sporiji nego inače i nisam previše vrludao. Kad je takva (ne)vidljivost,Jako je teško držati smjer. A nakon šest sati hodanja, počelo se razvedravati i ponovo sam ugledao svijet oko sebe. Vrijeme je postalo čarobno. Meki oblaci su  kao svilene, lepršave marame lebdjele iznad mene u nekoliko slojeva, najniži sloj na svega tridesetak metara iznad mene. Nijedan fotić mi nije radio od hladnoće pa nisam mogao to uslikati. Ali zapamtiti ću taj prizor dugo.

    Nije bilo u prognozi to razvedravanje. U posljednjim satima šusnula me neka nepoznata snaga i uspio sam nadoknaditi zaostatak. Napokon sam imao snage da pičim tempo. Nisam mogao ne primijetiti koliko imam sreće. I to sam pričao s Anđelom sinoć. Je li to sreća, božja milost, slučajnost? Je li to rezultat molitve mojih roditelja i nekih pobožnih prijatelja i možda nekih ljudi koje ni ne poznajem? Je li to rezultat moje dobre pripreme? Ili je to rezultat dobre vibre koju mi šalju brojni ljudi koji prate moju ekspediciju, koji su mi se upisali u „Knjigu snova“? Ili je to sve skupa zapravo jedno te isto.

    Već danima pišem u glavi blog o Knjizi snova, ali očito će to morati pričekati epilog. Nevjerojatno mi puno to znači. Stotine ljudi su upisali svoje priče, svoje snove i svoje poruke u tu praznu knjigu koju sam nosio sa sobom po Hrvatskoj prošle godine, a i dalje upisuju na ovoj web stranici. Koliko inspiracije i koliko motivacije! Koliko potvrde da sam na dobrom putu i da to što radim ima smisla! Koliko smijeha i koliko suza! Svako jutro uz doručak, pročitao sam nekoliko stranica te knjige i to mi je bio najbolji mogući poticaj za nabrijano kretanje u dan.

    Najčešća zapisana poruka bila je otprilike ova: „Kad ti bude teško, sjeti se da nisi sam, svi mi navijamo za tebe i to što radiš motivira nas za suočavanje s našim vlastitim izazovima“

    Nikad mi nije bilo jako teško, nikad nisam očajavao niti pomislio na odustajanje. Nikad nisam zaboravio da nisam sam.  A kroz dan, kad mi koraci budu teški, osjećam nekako svu tu podršku i poticaj. Ovdje nema bučnih tribina s navijačima. Moja sportska arena je tiha i samotna. Ali vaša podrška odjekuje nečujno kroz tu svetu tišinu i na njenim krilima letim prema pobjedi.

    NADOMAK CILJA
    SAMO NEK SE KREĆE 2
    KUPI KNJIGU