Klub za ekspedicionizam i kulturu
senegal, women of senegal, traditional africa, beauty. davor rostuhar africa

8. SENEGAL I GAMBIJA

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi” od listopada 2010 do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

MUKE PO SENEGALU

Čovjek s putovanja uglavnom pamti dobre stvari, a one loše zaboravlja. No, kad mi netko za deset godina spomene Senegal, vjerojatno ću ga se sjećati po lošem. Nažalost, pamtiti ću Senegal kao onu zemlju na našoj afričkoj odiseji u kojoj smo zapeli zbog beskrajne administracije i bezizlazne korupcije. Na svakom velikom putovanju postoji detalj u kojem čovjek zapne, ne može se pomaknuti ni naprijed ni nazad te mora potrošiti onoliko novaca i vremena koliko je potrebno da se taj problem riješi.

Da će Senegal biti upravo ta problematična zemlja na našem putovanju, mogli smo naslutiti još prije odlaska na put, kad sam zvao diplomatska predstavništva svih zemalja i raspitivao se za vize. Maroko – viza ne treba; Mauritanija, Cabo Verde, Gambija, Burkina Faso, Gana – viza se dobije za jedan dan bez problema; Mali, Togo – viza se dobije na granici bez problema; Senegal – uh Senegal…

Senegal još ne zna da se Hrvatska prije 20 godina odcijepila iz Jugoslavije, pa je nema na popisu zemalja kojima može izdati vize. Od svih senegalskih ambasada u Europi jedino je madridska uopće htjela zaprimiti zahtjev, ali nas je upozorila da procedura traje tri do šest mjeseci. Aplicirali smo četiri mjeseca unaprijed, ali to nije bilo dovoljno, pa smo morali tražiti drugi „afrički“ put iliti vezu. Lanac se produžio u beskonačnost i otprilike izgledao ovako: prijateljica od Majine mame ima prijatelja, čiji brat poznaje ženu koja je tajnica visokom dužnosniku u jednoj hrvatskoj stranci. Taj nas je dužnosnik povezao sa nekim bliskim vrhu ministarstva vanjskih poslova, odakle su nas pak uputili na hrvatskog veleposlanika u jednom europskom gradu. Taj je veleposlanik s nekog domjenka poznavao senegalskog veleposlanika u tom istom gradu, a Bogu hvala, taj je čovjek kućni prijatelj sa senegalskim ministrom vanjskih poslova. Kad je informacija došla do njega, stvar je zaobišla klasičnu proceduru i rasplela se u rekordnom roku – isti čas! Senegalske vize su se napokon našle u našim žigovima zasićenim putovnicama.

No, na granici je uslijedio drugi problem – uvoz motocikla. Jedna od najmučnijih dimenzija putovanja motornim vozilom po Africi je obavezan uvoz vozila u svaku zemlju. Neke države poput Mauritanije ili Malija niti tu ne kompliciraju, ali Senegal zahtjeva obavezan „Carnet de passage“. To je svojevrsna putovnica za motocikl koju dobijete tako da položite 10 000 kuna u hrvatskom Auto klubu. Prilikom svakog ulaska u novu zemlju, carinik na granici mora ispuniti jedan papirić a otrgnuti drugi, te isto to mora napraviti carinik na izlasku iz te zemlje. Ako su svi papirići uredno ispunjeni i istrgani, što znači da niste izvezli i prodali vozilo, na povratku u domovinu sa svojim vozilom Auto klub vam vrati položeni novac.

senegal, djembe playing africa, senegal djembe, davor rostuhar
Dolaskom u Senegal prešli smo Saharu i ušli u crnu rasplesanu Afriku

No, problem nastaje kad predate vrijedni Carnet de Passage senegalskom cariniku te potom ugledate njegovo mreškanje obrvama. Ne znam je li dotični carinik ikad vidio taj dokument, ali dok je šarao po njemu pa križao, šarao pa brisao i trgao krive stranice, ja sam vidio samo mrak na očima i shvaćao da  svojih 10 000 kuna vjerojatno više nikad neću vidjeti. Pitao sam se, zašto smo dovraga, uopće morali ići u Senegal.

„Muka mi je od te zemlje“ rekao nam je Nijemac Uwe Huber kojeg smo zatekli na granici. On je već dvanaesti put vozio za Senegal kako bi prodao stari rabljeni mercedesov kombi. To je rabota kojom se bave mnogi putnici koje smo sretali usput. Kupe stari auto za tisuću eura u Europi, odvezu ga u Crnu Afriku i prodaju tamo za pet do osam tisuća. Razlika im uvijek pokrije put, a oni pažljiviji i vještiji nešto uspiju i zaraditi. Uwe je papirologiju za uvoz vozila u Senegal riješio podmitivši carinika sa 200 eura. Njegov je kombi bio prepun starih elektroničkih aparata i igračaka koje je putem dijelio ljudima. „Svi traže poklon“ objasnio nam je te nas upozorio „Vidjeti ćete uskoro, cesta do Dakara prepuna je policajaca koji će izmisliti neki problem i tražiti vas novac ili poklon“

Ušavši u Senegal ušli smo u „Crnu“ Afriku. Arapski pustinjski sjever ostavili smo iza leđa, te zaplovili savanama prepunim baobaba i prljavim bezličnim ulicama prepunim pothranjene djece i besposlenih, ali veselih ljudi, obučenih u šarene nošnje, koji se kreću afričkim ritmom u bokovima i ramenima. No, nismo imali puno vremena i mira za upijanje prvih dojmova iz crne Afrike, jer nas je u senegalsku realnost vratio prvi policajac kojeg smo sreli na cesti. Zaustavio nas je, uzeo nam papire i pravio se blesav narednih pola sata. Nije nam htio vratiti dokumente niti odgovarati na naša pitanja, dok nismo izvadili novčanik.

Čovjek pamti dobre stvari, a loše zaboravlja, ali Senegal, kao da mi nije htio dati ništa dobro da ga po tome zapamtim. Došavši u Dakar, navodno najrazvijeniji grad u zapadnoj Africi, morali smo odmah produžiti vizu. Ušli smo u urede ministarstava u kojima ništa nije kompjuterizirano. Stolovi oficira, uredi službenika i čitavi hodnici ministarstava bili su zatrpani beskrajnim papirima i dosjeima. Oficiri i službenici dokono su ispijali čajeve i sjedili besposleno za svojim stolovima, dok smo mi zajedno sa stotinama nedužnih civila čekali u zagušljivim hodnicima. Mi smo, jadnici, čekali da sistem proradi, a oni koji imaju moć da naš papir uzmu na red, radije su čekali poziv odozgo, od nekog ministra koji će instantno rješiti stvar, ili novac odozdo, od nas ispod stola. Odustali smo od korupcije jer je u tom besmislenom lancu bilo toliko karika, da čak i da smo se odlučili na taj nemoralan čin, ne bismo imali dovoljno novaca za sve. Umjesto toga svaki smo dan dolazili u zagušljive prostorije i čekali, kucali na razna vrata i molili da se stvar ubrza.

Da nismo bili tamo i uporno gnjavili, pitanje je bi li naš dosje ikad krenuo na svoj put. Trajalo je pet radnih dana da naš zahtjev ode iz jednog ureda u drugi, a onda još pet da dođe na stol ministra koji treba potpisati produljenje vize. Za to vrijeme pržili smo se u Dakaru, u gradu koji nema puno čara, u gradu koji se toliko brzo razvija da duplo brže produbljuje razliku između bogatih i siromašnih, u gradu gdje biznismeni jure u blindiranim vozilima pored slamova u kojima sirotinja umire od gladi. U gradu u kojem sam se svaki dan pitao, zašto smo dovraga uopće došli u Senegal.

Nakon dva tjedna drvljenja po zagušljivim uredima, ministrova tajnica nam je rekla da je šef na službenom putu i da ne zna kad će se vratiti. Odlučili smo se maknuti iz Dakara i dati šansu Senegalu da nam pokaže svoje drugo lice. Otišli smo na drugi kraj zemlje, najdalje moguće od dakarskih ureda, u brda na granici sa Gvinejom, gdje smo čuli da se nalazi najtradicionalnije senegalsko pleme – Bedik – čiji su pripadnici jedni od rijetkih ljudi koji još uvijek prakticiraju animizam unutar posve muslimanskog Senegala. Otišli smo do mjesta Kedougou gdje završava cesta i odatle dobro opskrbljeni, sa ruksacima na leđima, nastavili pješice u brda prema selima plemena Bedik.

Vrućine su bile nesnosne, a savana se doimala spaljena. Ali ljudi koje smo sretali putem disali su nekim drugim ritmom. Opušteni  i neopterećeni, ljudi su to koji i dalje žive od zemlje i ne poznaju niti glad, niti gradske probleme. Žive u kućama od blata sa slamnatim krovovima, sade proso i povrće, beru plodove divljih baobaba, iz pamuka tkaju odjeću, povremeno odlaze u lov na divlje životinje, te gomilaju tolike viškove resursa da često imaju vremena održavati svetkovine. Čak trećinu dana u godini odlazi na neko slavlje. Kad je u proljeće inicijacija dječaka, fešta traje dva mjeseca, a kad nakon kišne sezone požanju polja feštaju više od mjesec dana. Reklo bi se da je smisao njihova života što češće i što više feštati.

chimpanzee playing, chimpanzee gambia, monkey africa
Čimpanze u Gambiji

Putem smo čuli da se u selu Iwol održava ceremonija povodom obrezivanja dječaka, pa smo se uputili tamo. U malom selu daleko od ceste, daleko od signala za mobitele, struje ili dućana, na vrhu proplanka iznad savane u hladu gorostasnih baobaba, dočekala nas je dobrodošlica i slavlje. Svečano ukrašeni ljudi cijelu su večer i noć lupali u tam-tamove, plesali i pjevali te pili pivo spravljeno od prosa u kućnoj radinosti. Ostali smo s njima nekoliko dana i promatrali njihov život i običaje, a zatim se zaputili do drugih sela gdje žive Bedici i upoznali nove drage, jednostavne i neopterećene ljude.

„Eto, zato smo došli u Senegal!“, zaključili smo kad smo se vraćali u Dakar. Ipak je vrijedilo. A nekim čudom, u Dakaru nas je čekala produljena viza. Možda ipak s vremenom zaboravim sve ono loše što se dogodilo u Senegalu, sve izgubljene dane, živce i novce. Možda će mi za deset godina na spomen Senegala u glavi biti samo slika nasmijanih, raspjevanih i rasplesanih Bedika u svojim selima kuća od blata sa slamnatim krovima u debelom hladu gorostasnih baobaba. Jer čovjek s putovanja uglavnom pamti dobre stvari, a one loše zaboravlja.

SENEGALSKO HRVANJE

Senegalski nacionalni sport je tradicionalno hrvanje. Svaki vikend na stadionima širom zemlje održavaju se predstave sa nekoliko borbi za redom. Iako sama borba traje nekoliko minuta, događaj nije dosadan jer cijela publika pleše i bubnja, a raskošno ukrašene maskote zabavljaju publiku. Hrvači naporno treniraju da bi nadjačali protivnika, ali također vjeruju da im je za pobjedu bitna naklonjenost duhova. Svaki hrvač pored trenera ima i svog vrača „marabouta“ koji mu spravlja poseban biljni pripravak kojim se hrvač polijeva prije meča. Pored toga, svaki natjecatelj ima i neki svoj zasebni fetiš. Tako je jedan hrvač prije mečeva koje smo posjetili uokolo borilišta razbacivao igrače karte, drugi vukao špagicu, treći ispod borilišta zakopavao sapune a četvrti po njemu razbijao papaje.

GAMBIJA

Nakon Senegala otišli smo u malenu neobičnu zemlju koja se smjestila unutar njegovih granica i uzduž rijeke Gambije. Ta se nekadašnja engleska kolonija orijentirala na eko-turizam, a jedan od najzanimljivijih projekata jest rehabilitacija čimpanzi unutar Nacionalnog parka „River Gambia“. Čimpanze uhvaćene u afričkoj divljini, namijenjene bogatim ljubiteljima kućnih ljubimaca na zapadu, koje su carinici zaplijenili – u ovom se Nacionalnom parku vraćaju u divljinu. Ekoturistički projekt je osmišljen tako da čitava lokalna zajednica ima koristi od njega. Djelatnici eko-centra kupuju od mještana hranu za 40 zaposlenih, za čimpanze i turiste, a pomažu im po pitanju zdravstvene skrbi, edukacije djece i kopanja bunara.

„Čimpanze su životinje najsličnije ljudima“ rekao nam je mještanin Aleu Kamara kojeg su začetnici projekta prije 20 godina izabrali između ostale djece, obrazovali ga te zaposlili pa sada radi kao čuvar čimpanzi i turistički vodič „Kad ženka doji dijete uvijek se gledaju u oči, a kad dijete umre majka ga nosi i tuguje sve dok se ne počne raspadati. Ako pak mama umre, bebu odgaja baka. Čimpanze jasno izražavaju sreću i tugu, a plaču kad su uplašeni ili povrijeđeni.“

Pored čimpanzi, i nekoliko drugih vrsta primata, najpoznatiji stanovnici Nacionalnog parka „River Gambia“ su nilski konji koji su nakon malaričnog komarca najubojitija afrička životinja.

7. MAURITANIJA
9. CABO VERDE