Dobrodošli na stranice Kluba za ekspedicionizam i kulturu
sahara motorom, voznja motorom kroz saharu, sahara motobike driving, davor rostuhar

6. ZAPADNA SAHARA

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi” od listopada 2010 do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

ATLANSKOM RUTOM KROZ SAHARU – „ROAD TRIP“ IZ SNA

Maroko nas je opio svojim orijentalnim čarima toliko da smo se u njemu zadržali puno više nego što smo planirali. Nakon gotovo mjesec dana uživanja u toj zemlji iz tisuću i jedne noći, bilo je vrijeme da ponovno zajašimo Pegaza i udarimo cestu. I to ne bilo koju cestu, nego jedinu pravu cestu preko Sahare – najveće pustinje na svijetu! Ispred nas čekala nas je jedna od najuzbudljivijih dionica našeg putovanja motorom po Zapadnoj Africi – izvrstan, klasičan „road trip“ uz obalu Atlantika, preko tisuću lica pustinje, do 2200 kilometara udaljenog Nouakchotta, glavnog grada Mauritanije. Planirali smo voziti samo po danu da maksimalno doživimo sve pustinjske ljepote. Zimi dani u Zapadnoj Sahari traju 10 do 11 sati, pa smo za taj put predvidjeli šest-sedam dana. Pripreme za prijelaz pustinje sastojale su se uglavnom od kupovine namirnica za nekoliko dana, te instaliranja dva dodatna kanistra od po pet litara na naš ionako preopterećen motocikl. Jedan kanistar za vodu, drugi za gorivo. Prtljazi smo dodali i jednu dasku dužine 40 centimetara koju ćemo stavljati pod nogare motocikla kad ćemo se zaustavljati na pješčanom terenu i time pokušati spriječiti nepotrebno padanje našeg vjernog motocikla. Pripreme su bile kratke i jednostavne. Kad smo napokon zajahali Pegaza i poletjeli, obuzela nas je radost povratka cesti, neopisiva radost koju dobro poznaje svaki overlander!

Najveća pustinja na  svijetu zimi je puno pitomija nego što većina ljudi to može zamisliti. Nema nepodnošljivih vrućina ni zmija i škorpiona. Putovanje Saharom ne samo da je moguće nego je i ugodno. No pustinja koja se proteže 5000 kilometara u dužinu i 2000 kilometara u širinu ne pruža putnicima mnogo načina putovanja. Što zbog velikih udaljenosti, što zbog surovog krajolika a što zbog slabe razvijenosti, putovanje Saharom još uvijek je vrlo ograničeno. Iako se turizam probio u gotovo sve zanimljive kutke Sahare, putovanje njom još uvijek je u domeni pustolovine. Ceste su rijetke i loše, pa u Sahari do izražaja dolaze terenska vozila i enduro motocikli, no i oni su vrlo ograničeni zbog velikih udaljenosti između benzinskih crpki. Putovanje devom tradicionalan je oblik upoznavanja Sahare, no ono je presporo i prezahtjevno za većinu putnika.

Ceste koje prelaze Saharu s jednog ruba na drugi zovu se „transsaharske rute“. Ne postoji ni jedan takav put koji prelazi Saharu po dužini (istok-zapad), ali postoje tri više ili manje asfaltirana puta koji prelaze Saharu po širini (sjever-jug). Jedan od njih ide uz sam istočni rub Sahare, uz Nil, iz Egipta u Sudan. Ne može se reći da je prelazak pustinje tim putem u potpunosti pustolovan jer prolazi kroz brojna urbana središta i još brojnije zelene krajolike obilne vodom. Taj je put nekoć bilo opasno proći zbog građanskog rata u Sudanu, a danas ga je teško proći zbog problema sa uvozom vozila u Egipat. Čak i ako se uspije riješiti ta beskrajna papirologija, putovanje Egiptom nije slobodno nego se mora odvijati unutar policijskih konvoja. Polovicu te rute prošao sam 2002. godine biciklom – od Mediterana do Sudanske granice.

Druga i najzanimljivija ruta prolazi kroz centar Sahare – Iz Alžira u Niger. Asfalt vodi kroz bespuća Alžira na jug do Tamanraseta, a od tamo do nigerskog Agadeza neasfaltirani su putevi u dužini od 600 kilometara. Nakon svog puta biciklom od Zagreba do Egipta, spremao sam se na prelazak te rute biciklom u zimu 2003 godine. No mjesec dana prije mog polaska teroristi su oteli 30 turista u blizini Tamanraseta i držali ih zatočenima pola godine. Od tada Alžirska vlada više ne dopušta slobodno putovanje Saharom, nego je ono moguće samo uz skupu policijsku pratnju; što također nije pretjerano uzbudljivo.

sahara, motorbike across sahara, davor rostuhar afrika,
Pri prelasku Sahare veliki je izazov ponijeti dovoljno goriva

Jedina preostala moguća transsaharska ruta jest ona „atlantska“ – Iz Maroka u Mauritaniju. Ta je ruta oduvijek bila najlakša, najsigurnija i najciviliziranija. Budući da se politička situacija u Africi po pitanju slobodnog putovanja puno ne mijenja – pa nema nikakvih naznaka da će alžirska ruta uskoro biti slobodna, odlučio sam se na ovom putovanju preći atlantsku rutu. Donedavno je i toj ruti nedostajalo par stotina kilometara asfalta u Mauritaniji, ali sada je i to zgotovljeno; pa je atlantska ruta prelivena glatkim asfaltom u svojoj kompletnoj dužini od 2200 kilometara – izuzev 4 kilometara of roada kroz ničiju zemlju između Maroka i Mauritanije; koji su uzgred budi rečeno – minirani.

Naše putovanje je ubrzo preraslo u ugodnu rutinu. Buđenje prije zore; kuhanje doručka; vožnja, fotografiranje, vožnja, kava, vožnja, ručak, vožnja, fotografiranje, vožnja, biranje slikovitog mjesta za kampiranje prije sumraka, kuhanje večere, pisanje i čitanje u šatoru prije spavanja, spavanje.

Cesta je bila izvrsna, bez ijedne rupe, bez puno prometa. Mimoišli bi se s autom tek svakih deset-dvadeset minuta. Ono što nam je jedino predstavljalo problem bio je vjetar koji je uporno puhao sa jugozapada; odnosno s desna u prsa. Znatno nas je usporavao i povećavao potrošnju goriva ponekad sa 6 na 10 litara! Cijelo vrijeme vozio sam naslonjen na vjetar; nagnut kao u desnom zavoju. Kad bih pretjecao pokoji kamion, ušao bih u zavjetrinu, a kad bi ponovno iz nje izašao, vjetar bi mi podmetnuo nogu kao neki fakin koji me želi potčkaljiti.

Treći dan ušli smo u Zapadnu Saharu, pustu zemlju bogatu fosfatom koju je okupirao Maroko prije 35 godina. Prošli smo kroz malen grad Laayoune koji je ujedno i glavni grad zemlje, a nakon toga nastavili kroz stotine kilometara ničega. Tek ponegdje pojavila bi se koja benzinska pumpa ili svratište uz cestu. Vozeći kroz prazna bespuća pitao sam se što uopće čini tu zemlju osim bespregledne i prazne pustinje i neugodnog mirisa fosfata koji podsjeća na miris pokvarene ribe. Njenih stanovnika Saharawija tek je pola milijuna i uglavnom su nomadi u pustinji ili izbjeglice u Alžiru. Kad bi Zapadna Sahara ostvarila svoj najveći san – nezavisnost – ona bi vjerojatno bila najpustija zemlja na svijetu.

Cesta je pratila sam rub obale i strme, krkhe litice koje se strovaljuju u zapjenjeni Atlantik. S jedne strane pratilo nas je tisuće kilometara oceana, a s druge tisuće kilometara pustinje. Zbog sveopće praznine tog prostora, i oštrih rubova litica, često smo se osjećali kao da vozimo po samom rubu svijeta. Prošli smo i kroz pješčanu oluju i kroz prolom oblaka i pljusak, a vjetar je konstantno prebacivao pijesak preko ceste.

sahara motorom, voznja motorom kroz saharu, sahara motobike driving, davor rostuhar
Zapadna Sahara država je u limbi, okupirana od Maroka, a nepriznata od UN-a

Cesta je bila ravna i savršena, a pustinja oko nas naizgled monotona. Zbog golemih prostranstava oko nas, često smo imali osjećaj kao da smo brod na pučini. Kad bi se dovoljno dugo zagledali u daljinu, činilo bi nam se da se uopće ne krećemo. No, krajolici su se ipak, svako malo mijenjali. Kamena pustinja zamjenjivala je pješčanu; ravna valovitu, prazna grmovitu, crvena žutu; a bijela šarenu. Sahara nam je pokazala mnoga svoja lica, ali i dala naslutiti kolika se još beskrajna prostranstva i brojne tajne kriju u njenoj dubini. Mi smo samo vozili, uživali i upijali ljepote, letjeli na krilima našeg vjernog Pegaza i šutke priželjkivali da ta veličanstvena cesta nikada ne dosegne svoj kraj.

NEOBIČNI SUSRETI NA CESTI

Ono što čini posebnu čar putovanja velikim klasičnim rutama poput „atlantske“ preko Sahare jest to što svi ljudi koje susrećete na istom putu imaju zanimljive priče. Upoznali smo razne pustolove i „frikove“, a posebno bismo istaknuli lude Norvežane koji voze reli Budimpešta – Bamako u mrtvačkim kolima poljskih registracija! Taj je reli pokušaj da se u ležernijoj varijanti nadomjesti klasični reli Paris-Dakar koji se zbog sigurnosne situacije u Sahari preselio u Južnu Ameriku. Reli Budimpešta-Bamako humanitarnog je karaktera jer većina sudionika svoja vozila poklanja siromašnim Afrikancima. Pored dvije ozbiljne i natjecateljske kategorije, odvija se i jedna „neobična“ u kojoj sudionici nastoje na zabavan i originalan način preći Saharu. Ove godine norveški „mrtvozornici“ pobrali su najviše simpatija.

Nedugo prije ulaska u Mauritaniju, susreli smo i upoznali 26-godišnjeg Južnoafrikanca Kaydena Kleinhansa koji biciklom putuje oko svijeta kako bi promovirao ekološki održive načine putovanja. (www.globalwheeling.org) Njegov put traje tri godine, a atlantsku rutu prevozio je za osamnaest dana i rekao da mu je to bila jedna od najdražih dionica dotad. Opaljen suncem i samoćom ceste,  emotivni Južnoafrikanac rekao nam je: „Ljudi, jeste li vidjeli vi tu pustinju? Ja sam plakao na te izlaske i zalaske sunca. Pedalirao ko majmun, žedan i umoran i plakao od te ljepote!“

ZAPADNA SAHARA

U 19. stoljeću Zapadnu Saharu okupirali su Španjolci i nazvali je „Rijeka zlata“, iako nova kolonija nije imala ni vode ni zlata. Kad se Maroko osamostaljivao od Francuske, 1957 godine, među stanovnicima Zapadne Sahare također se probudila želja za nezavisnošću pa je tako nastao „Polisario“, gerilski front koji je poveo rat protiv španjolskih okupatora. Španjolska je 1975 odustala od te škrte zemlje, ali ona nije pripala njenim stanovnicima, već su je okupirali Maroko i Mauritanija. Polisario se svim silama borio protiv novih okupatora, a čak je i UN priznao njihovo pravo na nezavisnost 1991. Tad je prestao gerilski rat, ali Zapadna Sahara još uvijek čeka obećanu nezavisnost. U međuvremenu Maroko sve više naseljava okupirane teritorije i sve ih čvršće steže pod svoju vlast.

Jedne smo večeri kampirali pored izbjegličkog kampa te upoznali nekoliko Saharawija. Srdačni, ali napaćeni ljudi nisu htjeli komentirati političku situaciju jer su rekli da moraju šutjeti ako žele živjeti, ali da u životu nemaju nikakve mogućnosti. Povjerio nam se tek jedan stariji čovjek, imenjak i prezimenjak slavnog boksača. „Želimo svoju zemlju jer imamo pravo na nju.“ ogorčeno je uskliknuo Muhamed Ali „Ratovali smo za slobodu dok nam svijet nije obećao nezavisnost. Ali još uvijek čekamo. Ne smijemo ništa reći vezano uz nezavisnost Zapadne Sahare jer ćemo nastradati. Ali mi imamo pravo na svoju zemlju – i dok je ne dobijemo nećemo biti slobodni!“

5. MAROKO – MARRAKECH I ESSAOUIRA
7. MAURITANIJA