4. Maroko – zabava je počela

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi”
od listopada 2010. do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

Maroko – Zabava je počela!

Prolom oblaka spustio je pljusak na nas taman kad smo zajahali Pegaza i naumili krenuti. U čudu smo gledali u strma tamnozelena brda ispred nas kad nam je policajac zaželio dobrodošlicu u Maroko i smijući se pitao nas: „Mislili ste da je Maroko sunce i pustinja?“ Ne, nismo to mislili. Znali smo da visoka brda čine velik dio Maroka, te dijele obalni pojas od pustinjskog. Ali nismo očekivali da ćemo bas toliko kisnuti.

Vozili smo svejedno prema jugu, dok su kiša i snažan vjetar divljali oko nas. Cesta je vijugala po brdima, spuštala se do mora gdje su palme plesale na vjetru, prolazila kroz sela prvih egzotičnih boja i oblika i potom se opet uspinjala u brda. Iako sam već proputovao pola svijeta, ta me se slika snažno dojmila. Morao sam biti vrlo oprezan za volanom kojeg je udarao vjetar jer je cesta bila mokra i puna rupa, a marokanski vozači poslovično nepažljivi. Ali i ovaj put su me prilikom prvih kilometara kroz novu zemlju dobrih pola sata drmali trnci kroz leđa i vrat sto znaci da se život prebacio u onaj mod kad se Put brine za tebe, a Svijet ti se prostire na dlanu.

U Chefchauenu smo naumili prespavati jednu noć, ali nam se toliko svidio da smo ostali tri puna dana. Svaki stari grad od Maroka do Irana ima utvrđenu povijesnu jezgru koja se naziva medina, a ono što medinu Chefchauena čini jedinstvenom i dojmljivom je to da su njezini zidovi, prozori, vrata i sve ostalo – obojani u intenzivno plavo.

Put dalje vodio je pak kroz intenzivno zeleno, kroz zemlju pastira i zemju „kifa“ – marihuane. Rif planine koje smo prelazili po lijepim vijugavim cestama, poznate su po tome da većina seljaka koja na njima obitava živi od uzgoja indijske konoplje. U tim se planinama proizvodi 60 posto svjetskog hašiša, odnosno velika većina onog koji se konzumira u Europi. Polja vesele biljke nismo vidjeli jer je žetva odavno prošla, ali se iz svake druge kuće čulo nedefinirano lupanje.

Uz put smo zastali u jednom zaseoku i posjetili obitelj koja živi od proizvodnje „kifa“. Demonstrirali su nam poznatu muslimansku gostoljubivost, samo što je u njihovoj verziji uz čaj i obrok koji cijela obitelj jede rukama iz velike zdjele, ovdje bio uključen i smotuljak kifa. Rekli su nam da ovdje svi puše travu: djeca od 12 godina na više, muškarci, žene i starci. Svi. Saznali smo da lupanje koje odjekuje Rif planinama dolazi od udaranja u vreće u kojima se nalaze osušene stabljike marihuane. Kad se biljka smrvi u najsitnije dijelove iz nje se dalje procesuira hašiš.

Mi smo dalje nastavili vožnju krajolicima razlivenih brda i novih intenzivnih boja, prema poznatom gradu Fesu gdje nas je dočekao i u svoj dom ugostio „couchsurfer“ Youssef Lamni. Fes ima jednu od najvećih i najzanimljivijih medina u cijelom arapskom svijetu od Maroka do Irana. Tisućljetna utvrđena medina Fesa je također i najveće urbano područje na svijetu bez automobila. Uskim ulicama labirintnog grada koji naliči na ljudsku košnicu prolazi se isključivo pješice ili na magarcu.

Po cijele dane smo hodali medinom i uživali u njenom košmaru i ludilu, a uvečer smo uživali marokansku gostoljubivost u režiji Youssefa i njegovih prijatelja. Planirali smo ostati dvije noći, ali Fes nas se toliko dojmio da smo ostali četiri puna dana. Svake večeri naš se domaćin interesirao kako smo proveli dan i što nam se najviše svidjelo, a mi smo mu pričali kako smo očarani intenzitetom boja koje pruža Fes. „Mislili ste da je Maroko samo žuta pustinja?“ pitao bi nas smijući se. Ne, nismo to mislili. Ali baš toliko šarenilo nismo očekivali.

Nakon Fesa bilo bi lijepo produžiti po brdima do Marakeša, ali morali smo skoknuti do obale i Rabata – administrativno i politički glavnog grada Maroka – kako bismo izvadili vize za Mauritaniju, Senegal i Mali. Putem do mora primijetio sam i novi kvar na motoru. Jedan je semering na prednjoj vilici počeo propuštati ulje iz amortizera, a to je ulje kapalo na prednju kočnicu i uništavalo pakne i disk prilikom kočenja. Znao sam da u Africi i nema baš previše mehaničara za motore niti dućana sa potrebnim dijelovima. U svojoj rezervi nisam imao niti ekstra semering ni pakne za kočnice, pa sam odlučio svakako potražiti neki servis u glavnom gradu. No, koga god bih pitao, svi su me upućivali da odem do Casablance – kulturno i ekonomski glavnog grada Maroka koji se nalazi svega stotinu kilometara od Rabata.

Nakon što nam je otišlo pet dana na vađenje viza u Rabatu, bojao sam se koliko će nam još trebati u Casablanci da nađem servis, ako takav uopće i postoji. No, nije nam ostalo ništa drugo nego zajahati Pegaza i krenuti, a Put se i ovaj put pobrinuo za nas. Dok sam pred ulaz u grad razmišljao gdje bih uopće mogao započeti tu potragu, u retrovizoru sam prvi put otkad smo došli u Afriku ugledao ozbiljnog motorista. Prestigao nas je trubeći i mašući palčevima u zraku, a mene su ponovno kroz leđa i vrat počeli drmati trnci. Par kilometara dalje motorist je stao uz cestu pa smo se ispozdravljali kao stari prijatelji koji se dugo nisu vidjeli.

Upoznali smo se sa Mustafom Bouniteom, ponosnim vlasnikom Yamahe Royal Star Venture 1400 i BMW-a GS 1200, ujedno i jednim od najvećih moto-entuzijasta u Maroku. 32-godišnji trgovac kojem osmijeh nikad ne izlazi iz očiju vođa je marokanske udruge motorista i čovjek koji je pod sponzorstvom marokanskog kralja proputovao Afriku na dva kotaca. Ukratko – pravi čovjek na pravom mjestu. Odveo nas je u najbolju radionicu u Casablanci gdje su iskusni mehaničari Pegazu promptno popravili kljove niti ne skidajući prtljagu s njega. Mustafa nas je potom ugostio kod sebe doma i pokazao nam pravu stranu raskošne Casablance. Kao da niti to nije bilo dovoljno iskaza gostoljubivosti, Mustafa je sjeo na motor i krenuo s nama dalje na put.

Iako je zaručen za prekrasnu kćer Marokanskog ministra financija, Mustafa nam je probao objasniti kako ništa na svijetu ne voli toliko kao motore, pa svaku priliku iskorištava za putovanje. To u prijevodu znaci da je cijelo vrijeme na motoru i na cesti, a sve poslove obavlja telefonom. Odvezli smo se do sela na obroncima planina Atlas u kojem žive njegovi baka i djed, a nakon sto smo u dva dana okusili život ruralnog Maroka, krenuli smo dalje prema Marakešu, obilazeći usput pitoreskna sela novih intenzivnih boja i velike slapove, sve ispod snijegom prekrivenih vrhunaca planina.

Kad god bi nam pokazivao koju novu atrakciju naš novi prijatelj bi pucao od ponosa na svoju zemlju. „Mislili ste da je Maroko samo pustinja?“ pitao bi nas Mustafa kojem osmijeh nikada ne izlazi iz očiju. Ne, nismo to mislili. Ali baš toliko ljepote nismo očekivali.

Završili smo zajedničko putovanje u crvenom gradu Marakešu. Mustafa se vratio na cestu, a mi smo planirali ostati u tom ludom gradu nekoliko noći. No, naposljetku ostali smo deset punih dana. Vise o tome u sljedećoj prici…

Kožarije Fesa

Jedna od najzanimljivijih znamenitosti Fesa su šarene i živahne kožarije u kojima se životinjska koža štavi i boji na isti način kako se to radilo i prije pola milenija. U rijeci isprane kože prvo se stave u bazen sa vapnencem i golubljim izmetom koje je puno amonijaka. Tada se koža lakše oslobodi vune. Nakon pranja i obrade, kože su spremne za umakanje u boju. Sve se boje dobivaju prirodnim putem kao i u davnini – crvena od maka, smeđa od kane, plava od indiga, zelena od metvice, a žuta od šafrana.

Radnici su udruženi u cehove. Sin rođen u kožarskoj obitelji znanje i posao nasljeđuje od oca, pa se niti ne obrazuje u školi. Jedan takav radnik, tridesetosmogodišnji Abdul Aziz rekao nam je da cijele dane provodi u kožariji, a dnevno obradi do 200 koža. Radi svaki dan osim petka a mjesečno zaradi nešto više od 3000 kn. Kao i većina drugih radnika, Abdul Aziz nakon napornog radnog dana vrijeme provodi opuštajući se uz lulu kifa.

CHEFCHAUEN – Plavi grad

Većina zemlje koja spada unutar današnjih granica Maroka, bili su djelom francuskih kolonija. No neki dijelovi pripadali su Španjolskoj – posebno oni na sjeveru i na jugu zemlje. Chefchauen je grad na sjeveru koji je procvjetao krajem petnaestog stoljeća kad su u njega došli muslimani i židovi protjerani iz Španjolske. Svih tih stoljeća grad je bio bijel sa zelenim prozorima i vratima, budući da su bijele kuće tipične za to podneblje, a zelena boja tipična za islam. No početkom 20-og stoljeća židovi su počeli farbati i kuće, okućnice, vrata i prozore u plavo pa se ta moda proširila i među ostalim sugrađanima. .

Chefchauenski muslimani i židovi koje su kršćani u rekonkvisti protjerali iz Andaluzije bili su toliko bijesni na kršćane da su im ulazak u grad kažnjavali smrću. Taj je običaj vrijedio do 1920 godine dok grad nisu osvojili Španjolci. Osim neobičnog plavog grada, Španjolce je dočekalo još jedno iznenađenje – u Chefchauenu se pričao dijalekt srednjovjekovnog španjolskog jezika, koji su protjerani židovi i muslimani ponijeli sa sobom .

Maroko – Vrata Afrike

Maroko je jedna od najrazvijenijih afričkih zemalja i jedna od najliberalnijih arapskih. Zbog svog geografskog položaja od davnina je u doticaju s Europom, pa s njom dijeli i određene etape zajedničke povijesti. Stoga i Maroko sanja san o Europskoj Uniji.

Formalnog vladara zemlje – kralja Mohammeda VI. – obožava velika većina od 34 milijuna stanovnika. Prosječni Marokanac zarađuje bolje od prosječnog Afrikanca (oko 800 kn mjesečno), ali siromaštvo je i dalje prisutno. Unatoč činjenici da se u Fesu nalazi najstarije sveučilište na svijetu te da je visoki stupanj civilizacije prisutan u Maroku već više od tisuću godina, iznenađuje podatak da je gotovo polovica stanovništva nepismena.

Maroko ponajviše profitira od svog položaja bliskog Europi, ali velikim djelom i od fosfata iz okupirane Zapadne Sahare. Reformski raspoložen kralj sve više otvara zemlju za turiste pa Zapadnjacima ne treba viza za posjet zemlji, a već nekoliko godina u Maroko lete i niskobudžetne avio-kompanije iz Europe.