3. Španjolska

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi”
od listopada 2010. do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

Španjolska 

Nadao sam se da će odsad nadalje biti sve toplije, ali kontinentalnu Španjolsku tih je dana prekrivao debeo zimski oblak. Kako sam ušao pod taj oblak, vratio sam se u turobnu, tmurnu zimu. No, ništa me nije moglo oneraspoložiti jer sam znao da će za 24 sata u 650 kilometara udaljen Madrid sletjeti moja djevojka Maja. Osim što će se tim pojačanjem naš mali tim znatno proljepšati, naš nebesko-plavi Pegaz dobiti će i dodatan teret na svoja leđa. Znao sam da je cesta za Madrid posljednja prilika da i ja i Pegaz uživamo u lakoći vožnje, pa sam oduzeo gas, dodao road-tripin’ muziku i prepustio se uživanju u vožnji kroz sjevernu Španjolsku, kroz polja vjetrenjača i nepregledne maslinike.

Sa tri tisuće kilometara u gumama na ovom putovanju, i desetke tisuća biciklom i automobilom na prošlima, već sam itekako shvatio koliko je cesta ljepljiva. Koliko sam već puta rekao da ću stati na sljedećoj pumpi, pa sam nastavio dalje. Da ću stati na pauzu nakon stotinu kilometara ili već neke okrugle brojke na brojčaniku. Pa sam nastavio dalje. Ipak, trudim se voziti polako i stajati često. Ne nasjedati na tu poznatu i zamamnu „navlakušu“. Okusiti, omirišati i upoznati zemlju kroz koju prolazi ta cesta, a ne se zadovoljiti isključivo svojim kratkim prolaskom kroz tuđinu.

Ali kad Pegaz leti, a ljepota teče pokraj mene, teško je usporiti i stati. Čudesnom svemirskom režijom koja ingeniozno tka svako životno putovanje, baš dok sam o tome razmišljao, u retrovizoru sam prvi put s južne strane Pirineja primijetio ozbiljnog motorista. Klasični rockabily lik krupnije građe i duge sijede kose i brade koje vire ispod kacige, prozujao je pored mene u trenu. Mahnuo mi je gestom koja kaže „rado bih stao i popio kavu, ali jurim, razumiješ me…“ Kad me već pretekao, mahnuo je palcem preko ramena prema velikoj zakrpi na njegovim leđima na kojoj je pisalo „Iron butt“.

Sve mi je tada bilo jasno. Čuo sam negdje za tu priču. Zajednica „čelične guzice“ broji preko 50 000 članova širom svijeta, većinom u Sjedinjenim Američkim Državama. Oni se nazivaju najizdržljivijim svjetskim motoristima, a zbog goleme kilometraže koju prevaljuju, svijet nazivaju svojim igralištem. Iako se radi više o filozofiji i načinu života, a ne o konkretnom članstvu u nekoj udruzi, čeličnoguzaši razlikuju nekoliko kategorija izdržljivosti.

Jednoj kategoriji pripadaju oni koji su u 24 sata uspjeli prevaliti 1600 kilometara, a drugoj, ekstremnijoj, oni koji su za isto vrijeme uspjeli preći 2500 kilometara! Još ozbiljnijim kategorijama pripadaju oni koji u deset dana za redom uspiju odvaliti po 1600 km ili oni koji pređu 160 000 kilometara u jednoj godini. Ima tih frikova navodno i kod nas. Čuo sam za neke koji u jednom komadu odvale dionicu Zagreb – Lisabon i natrag. Svaka njima čast na izdržljivosti – ako istovremeno uspiju zadržati sigurnu vožnju koja je imperativ za pripadanje zajednici čeličnoguzaša – ali ja ću radije lagano. Moja je filozofija oduzimanje gasa i uživanje.

Dobro da sam oduzeo gas nakon što je sjedobradi čeličnoguzaš odmaknuo na horizontu, jer mi je nedugo potom, 150 kilometara prije Madrida ispala čeljust prednje kočnice i počela udarati po žbicama. Od vibracija ceste negdje su ispali vijci koji drže čeljust za vilicu. Provjerio sam svoju zalihu vijaka i zaključio da, naravno, nemam, one koji mi trebaju. Već je padao mrak, pa sam bio prisiljen provesti noć na benzinskoj pumpi, kako bih izbjegao vožnju od 30 kmh po mraku po autoputu samo sa slabijom stražnjom kočnicom.

Nitko od kamiondžija i iznenađujuće uljudnih policajaca na benzinskoj pumpi nije imao odgovarajuće vijke , pa nisam imao izbora nego pričekati jutro i polako odvesti motor do prvog mehaničara. Sve bi to bilo u redu da ta noć nije bila najhladnija na mom putovanju. Prvo je pala kiša, a potom se s mrakom temperatura spustila na minus pet. Meni nije bilo hladno u dobroj vreći za spavanje, ali se sve oko mene zaledilo.

Pegaz se jedva probudio prekriven tankim ledenim pokrivačem, a zaleđena cesta dugo se odupirala zimskim zubima sunca. Skrenuo sam na male ceste i odlučio najpolaganije na svijetu voziti od sela do sela dok ne nađem odgovarajuće vijke. Bio je to prvi nezgodan i neugodan moment na ovom velikom putovanju. U tim trenutcima vidio sam samo poteškoće koje nas čekaju na putovanju dalje do Gvinejskog zaljeva u Africi – nepopravljive kvarove, nerješive probleme, opasne ljude, neprohodne ceste. No, znao sam da će se, ako vjerujem u to, Put pobrinuti za mene. To mi je dokazao već u prvom selu, gdje je jedini mehaničar iz stotog pokušaja pronašao jedina dva odgovarajuća vijka.

Bio sam dobre volje sve do Madrida jer sam riješio prvi problem, još bolje kad mi je došla Maja. Ali kad smo natrpali njene torbice na motor i odjahali od aerodroma do Madrida, kroz luđački promet, opet mi se jedna knedla pojavila u grlu. Pegazu dvije. Kašljao je i bunio se sve do hotela u centru grada. Zakuhao je toliko da se prvi put uključio ventilator. Stoga je nakon dva dana nadoknađivanja zaostataka i uživanja u prijestolnici Španjolske, naš prvi posao u Madridu bio rasterećivanje motora! Prevrtjeli smo svaku pojedinu stvarčicu u našoj prtljazi i uspjeli izdvojiti čak 12 kilograma nepotrebnog tereta koji smo poslali u Zagreb.

Taj je potez urodio plodom. Pegaz je manje kašljao kad smo ga ponovno uzjahali i krenuli prema Andaluziji. Štoviše, preplavio me onaj rijedak osjećaj, da možda zaista postoji šansa da ćemo uspjeti završiti naše putovanje po planu. Pegaz se mudro povukao u drugi plan i pustio Put u prvi. Došlo je vrijeme za prvu stanicu – Cordobu. Tu nas je napokon dočekalo toplo sunce juga, proljetni ugođaj i prolaznici u kratkim rukavima. Cordoba je naime najtopliji grad u Europi. Jedino se ovdje u Europi živa termometra ponekad diže preko 50⁰C. Pored toga, Cordoba nam je bila odličan uvod u nastavak putovanja i ulazak u arapsko-berbersko-muslimanski sjever Afrike, jer je ona prije više od tisuću godina bila glavni grad islamske Andaluzije koja se tada protezala čitavim Pirinejskim poluotokom.

Nakon što je poslanik Muhamed utemeljio islam početkom 7. stoljeća, Arapi su krenuli u veliko širenje nove vjere i usputno osvajanje teritorija. Utemeljili su tada najveće svjetsko carstvo koje se protezalo od Atlantika do Indijskog Oceana. Sredinom osmog stoljeća je iz tadašnje prijestolnice carstva – Damaska, u Cordobu došao Abd ar Rahman koji je potisnuo kršćanske vladare preko Pirineja. Iako su na sjevernoj granici vodili krvave ratove protiv kršćanskih kraljeva,

Abd ar Rahmanovi nasljednici njegovali su mir i međuvjersku toleranciju u Cordobi koja je rasla u blagostanju. Ekonomija se zasnivala na poljoprivredi obogaćenoj uzgojem pamuka, riže i šećerne trske, te trgovanju zanatskim proizvodima. Broj stanovništva rastao je iz godine u godinu, sve dok prije točno tisuću godina Cordoba nije imala milijun stanovnika i time postala najveći i najmoderniji grad na svijetu. Dičila se osvijetljenim ulicama, izgrađenim pločnicima, raskošnim vrtovima, velikim mostovima preko rijeke Guadalquivir i složenim sustavom akvadukata koji su sa planine Sierra Morena dovodili bistru vodu u svaki kutak grada.

Još je Abd ar Rahman počeo graditi ogromnu džamiju – Mezquitu koja je postala simbol Cordobe. Kad su kršćanski kraljevi nakon osam stoljeća upornog pokušavanja – rekonkviste – napokon uspjeli povratiti osvojeni teritorij i protjerati muslimane iz Andaluzije, usred te goleme džamije izgradili su kršćansku katedralu. Čak su i sami kraljevi požalili kad su je izgradili, jer su rekli da ljepotom nije nadmašila džamiju, ali je zato nama danas ostao zaista nesvakidašnji prizor – usred horizontalno prostrane džamije uvis se uzdiže – katedrala.

Nakon Cordobe ostao nam je još samo djelić Europe za prevoziti. U velikoj luci Algeciras, na samom jugu kontinenta, ukrcali smo se na jedan od mnogih velikih brodova koji frekventno odlaze za Afriku. Igrom slučaja, u trenutku isplovljavanja, nad europsko kopno nadvili su se nevjerojatno crni oblaci. Sat vremena kasnije, u Africi nas je pozdravilo sunce!

Mezquita

Najveća i najraskošnija sveta građevina u Cordobi gradila se od 8. do 10. stoljeća. Za razliku od glavnih džamija u svijetu koje su dominirale svojom visinom – onih u Meki, Jeruzalemu i Damasku – Mezquita se protezala u širinu. 1293 stupa nosila su nizak krov na gotovo 30 000 kvadrata. Nepregledni redovi stupova od mramora, granita, jaspisa i oniksa, odavali su dojam beskrajnog prostora u kojem je duh trebao biti slobodan da luta i komunicira s Bogom.

Budući da je islam religija čvrsto vezana za pustinju iz koje je potekla, cordobski vladari gradili su tu džamiju kao metaforu za pustinju. Pod je bio od vapnenca i pijeska, a na njemu su rame uz rame molile tisuće ljudi. Stupovi su se spajali u beskrajnim lukovima koji su asocirali na datuljine palme. Oni su nosili krov ukrašen zlatom koji je vjernike sklanjao od sunca. Prostrano dvorište puno stabala naranče i fontana iz kojih je žuborila voda podsjećao je na oazu. Jedna od najvećih džamija na svijetu privlačila je vjernike iz cijelog svijeta, a mnogima iz Španjolske i sjeverne Afrike, koji nisu mogli ići u Meku, služila je kao cilj hodočašća.

Hrana Andaluzije

Andaluzija je nadaleko poznata po jedinstvenim okusima. Tipična jela su „salmorejo cordobes“ gusta hladna juha od rajčice, češnjaka, kruha, limuna, octa i maslinovog ulja sa tvrdo kuhanim jajima i komadićima pršuta. Tu je još „ensalada de rape relleno y langistimos“ salata od rakova i ribe punjene ikrom, a jedan od najpoznatijih specijaliteta je rep od bika – „Rabo del torro al cordobesa“! U posebnim prilikama za one s najdubljim džepom, u ponudi je povremeno (kad je sezona corride) rep od bika netom ubijenog od matadora u areni!

Gitara

Gitara je nastala u Cordobi! Naime, u 9. stoljeću, dvorski svirač Ziryab dodao je petu žicu na arapsku lutnju koja je inače imala 4 žice. Time se stvorio instrument koji je dominirao Španjolskom sve do kraja 18. stoljeća kad je u Cadizu dodana šesta žica.

Obnovljivi izvori energije

Španjolska je pri vrhu zemalja koje proizvode svoju energiju iz obnovljivih izvora. Prazna, polupustinjska polja koja se protežu većim djelom Pirinejskog poluotoka već su puna polja vjetrenjača. Po energiji dobivenoj iz vjetra, Španjolska je treća u svijetu, iza SAD-a i Njemačke. 12,5% energije, Španjolska dobiva od sunca i vjetra, a do kraja desetljeća planira taj udio povećati na 20%.