Klub za ekspedicionizam i kulturu
france, toulouse, davor rostuhar

2. TOULOUSE I ANDORRA

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi” od listopada 2010 do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

TOULOUSE – ANDORA

Prva stanica na velikom putu motorom u Afriku bila mi je škola francuskog jezika u pitoreksnom gradu Toulouseu na jugu Francuske. Nakon što sam odvozio 1700 kilometara do Toulousea, iznajmio sam garsonjeru za sebe, garažu za motor i krenuo u školu na četiri tjedna intenzivnog učenja jezika koji će mi u zapadnoj Africi biti od presudnog značenja. Ta me odluka vratila u školske klupe nakon gotovo deset godina otkad sam odlučio prekinuti studij sociologije i povijesti kako bih se u potpunosti posvetio putovanjima svijetom te pisanju i fotografiji. Nakon što sam uz engleski, vrlo dobro naučio i španjolski, te silom prilika i osnove još nekoliko manjih svjetskih jezika poput arapskog, tibetanskog, afganistanskog darija i indonezijskog „bahasa“, shvatio sam da učenje jezika uz malo truda daje velike rezultate. Nije teško naučiti tisuću riječi jezika i ovladati osnovama gramatike, a već s tim znanjem, putniku se otvaraju brojna vrata. Mogućnost komuniciranja sa mještanima dalekih zemalja toliko različitima od nas, najbolja je nagrada svakom putniku kojeg ne zadovoljava putovati kao kofer u turističkom aranžmanu.

Učenje francuskog u školi Langue Onze u samom centru povijesne jezgre Toulousea bilo je lagano i zabavno. Naša genijalna i temperamentna učiteljica Korzikanka podučavala nas je kroz igru i mnogo smijeha, pa smo se često osjećali ne kao tinejdžeri u školskim klupama, nego djeca u vrtiću! U razredu je bila mala zanimljiva internacionalna skupina. Nizozemac Fons sprema se na godinu i pol dugu pustolovinu u Kongu gdje će proučavati pobunjeničke skupine za svoj doktorat iz politologije. Meksikanka Sara pobjegla je iz svog gradića koji se našao usred rata drogeraških skupina. Španjolka Laura je medicinska sestra koja se sprema raditi sa „doktorima bez granica“ u siromašnim predjelima frankofone Afrike. Indijac Wilfred zaljubio se u Francuskinju i živi sa njenim roditeljima u Toulouseu dok ona studira u drugoj državi. Tu su bile još i Njemica Kirsten, turistička poduzetnica i Baskijka Olaya, arhitektica.

Svaki dan smo imali četiri puna sata nastave te još barem tri sata domaće zadaće. Pored toga škola je organizirala i dodatne konverzacijske satove te tečajeve somelijerstva, francuske kuhinje, gledanje filmova, razgledavanje grada… Naravno, sve na francuskom. Izabrao sam tu školu koja me koštala 750 eura, jer mi se nalazila više-manje usput na putu za Afriku, i jer sam htio boraviti u zanimljivom, pitoresknom i tipičnom francuskom gradiću. Vrlo brzo shvatio sam da je Toulouse bio dobar izbor.

french school, toulouse
U školi francuskog

TOULOUSE
Grad je star dvije i pol tisuće godina, ali većina današnje impozantne arhitekutre datira u mračni srednji vijek. Gradom i danas dominiraju goleme gotičke crkve kojima je tadašnji kler prevodio svoju moć bogobojaznom puku. U najmračnijem razdoblju srednjeg vijeka, među pučanima Toulousea proširila se „hereza“ zvana katarizam, pa je vatikanski papa poslao na grad inkviziciju koja je upravo ovdje počinila neke od svojih najstrašnijih zločina. No, izlaskom iz srednjeg vijeka, Toulouse je ušao u svoje svijetlo doba. Grad se u roku od nekoliko godina obogatio na račun neobične biljke isatis tinctorie iz koje se dobiva plava boja. Uzlet u neslućene visine trajao je stotinu godina dok se u Indiji nije otkrila biljka indigo koja je obilježila kraj Tuluškog zlatnog doba. No njegovi su temelji već bili toliko snažni da je značaj zadržao i do danas kada je sa milijun stanovnika četvrti najveći grad u Francuskoj, te jedan od najbogatijih.

Grad mi se svidio jer je taman toliko velik da ima sve potrebne urbane sadržaje, a nije prevelik. Pitoreskan je zbog pročelja od cigle koja su mu dala nadimak „rozi grad“ . Atmosfera grada je vrlo „južnjačka“ i poletna djelom i zbog toga što čak četvrtinu stanovnika čine studenti. U Toulouseu se naime nalazi drugo najveće sveučilište Francuskoj, osnovano davne 1229 godine. Pored toga grad ima vrlo multikulturalno ozračje jer se u njemu nalazi sjedište kompanije Airbus i tvornica najvećih aviona na svijetu koja zapošljava preko 50 000 stručnjaka iz više od sto različitih zemalja svijeta. Istovremeno Toulouse ima sve odrednice tipične francuske kulture, što se najbolje vidi u gastronomskom segmentu. Touloužani obožavaju pohoditi restorane, jesti proizvode od patke, poput foie gras, uživati u dobrim sirevima poput roqueforta i camemberta i još boljem vinu poput onog iz susjedne regije Gaillac.

Jednog vikenda odlučio sam malo propuhati motor pa sam se uputio do slikovitih vinograda Gaillaca. Posjetio sam i drevni provansanski gradić Albi u kojem je gotička katedrala veća od cijelog brda na kojem se smjestila povijesna jezgra te Cordes sur Ciel koji podsjeća na srednjovjekovna mjesta u unutrašnjosti naše Istre. Taj je dan baš pao prvi snijeg na francusku provansu, pa sam imao priliku isprobati svoju motorističku opremu na temperaturama ispod nule. Mnogi su mi rekli da sam lud što zimi idem na put motorom, tvrdeći da to nije niti zdravo ni pametno. No zimska vožnja motorom u mnogočemu podsjeća na skijanje, čak je i brzina kojom se krećete približna. Ako imate dobru motorističku opremu, koja opet u mnogočemu podsjeća na skijašku, nema nikakvog problema. U odličnim „Frank Thomas“ hlačama, jakni i rukavicama, osjećao sam se ugodno čak i pri vožnji iznad 100 kmh, kad su se ledene pahuljice sumanuto zabijale u moj vizir.

saint sernin, toulouse, france, santiago de compostela
Bazilika Saint Sernin u Toulouseu – jedna od glavnih crkava koja je već stoljećima bitno mjesto za hodočasničke na putu u Santiago de Compostellu

Posljednji dani u Toulouseu prošli su izrazito brzo. Francuski sam naučio toliko da mogu cijelu večer razgovarati sa novopečenim prijateljima Francuzima. Sa prijateljima iz razreda sam se toliko zbližio da mi je čak bilo i teško krenuti dalje na put. Jedini način da se preboli gorčina rastanka sa divnim ljudima i lijepim mjestima koje ostavljamo iza sebe jest prepuštanje radosti odlaska dalje, ususret novim mjestima i novim ljudima. Dok mi je Toulouse postajao sve manji i manji u retrovizoru, ispred mene su se povećavali moćni Pirineji, odnosno ono što sam mislio da je posljednja zimska prepreka na mom putu. Vozio sam ususret novoj zemlji – Andori – maloj državici izoliranoj u carstvu planina. Da bih tamo došao znao sam da se moram uspeti preko prijevoja na 2408 metara preko kojeg vodi najviša cesta u Pirinijima a koji je tjedan dana ranije bio zatvoren zbog zatrpanosti snijegom! Srećom, posljednjih je dana sijalo sunce, pa mi je Andora otvorila svoja jedina vrata. Vožnja kroz osunčane i snježne, visoke planinske krajolike bila je zapravo nešto najljepše dosad na ovom putovanju.

U Andori su me dočekali novi prijatelji Justin i Mauricio, koje sam upoznao preko putničke mreže „Couchsurfing“. Ta mreža broji preko dva milijuna članova u svim zemljama svijeta, a njena je osnovna filozofija davanje i razmjena. Na taj način članovi jedni drugima nude privremeni smještaj ili društvo. Iako putnici često razumiju i koriste Couchsurfing kao besplatan smještaj, njegova je ideja zapravo razmjena kulture, znanja i gostoljubivosti. Mreža raste iz godine u godinu i polako se pretvara u pravi socijalni pokret. Nasuprot klasičnom individualnom putovanju u kojem ljudi putuju od hotela do hotela i u novim zemljama upoznaju samo turističke vodiče i druge turiste, Couchsurfing besplatno nudi alternativu: gostoprimstvo, smještaj kod lokalaca, direktan uvid u lokalnu kulturu i običaje te nova prijateljstva.

Dolazeći u tu malu zemlju sa svega nekoliko couchsurfera, tražio sam među njima Andorce, ali njih nije bilo. Amerikanac Justin i Argentinac Mauricio, objasnili su mi da su Andorci manjina u svojoj vlastitoj zemlji. Više od 70% od svega osamdesetak tisuća stanovnika čine stranci, koji su poput njih dvojice u tu malu bogatu „tax-free“ zemlju došli zbog posla. Iako je nama u Hrvatskoj Andora poznata uglavnom po lošem nogometnom timu s kojim smo se često susretali u kvalifikacijskim utakmicama, u svijetu je Andora poznata po tome što je njena stopa nezaposlenosti nula, što je očekivana životna dob od 82 godine najviša u svijetu i što prihodi od turizma čine više od 80% BDP-a. Strance u Andoru privlače ili niske, poreza oslobođene cijene ili prekrasna priroda. I ja sam se nakon mjesec dana boravka u gradu zaželio malo prirode, pa sam jedan cijeli dan proveo na skijama i suncu. Budući da je zemlja zaista malena nema tu skijališta više nego u poznatim alpskim rezortima, ali ih ima puno više nego kod nas, a i Pirineji su doista spektakularni. Iznajmio sam skije i pancerice te skijao u motorističkoj opremi, čime sam potvrdio teoriju o sličnosti između skijanja i zimske vožnje motorom.

Nakon dva dana u toj planinskoj državici, krenuo sam dalje na put, dalje na jug, dalje prema toplijim krajevima, prema šesto kilometara udaljenom Madridu gdje će mi doći djevojka da zajedno nastavimo motorom u Afriku!

ANDORA
Šesta najmanja zemlja u Europi, a njen glavni grad Andorra la Vela smješten na visini od 1023 metara, najviši je glavni grad u Europi. Nezavisna je država još od 1278 godine. Zbog svoje izoliranosti nikad nije bila djelom ključnih europskih povijesnih kretanja, a zbog svoje ugniježđenosti između Francuske i Španjolske, te dvije zemlje su oduvijek imale bitan utjecaj na nju. I danas tom kneževinom formalno vladaju dva „suprinca“ – francuski predsjednik i biskup Urgella u Španjolskoj. Andorra je jedina nezavisna katalonska provincija, a katalonski jezik je služben uz francuski i španjolski. Zbog premalog broja mladih, jedino sveučilište je većinom „virtualno“, odnosno internetski povezano sa većim sveučilištima u susjedne dvije zemlje. U zemlju se može doći uglavnom samo jednom cestom, pa su novi vidovi komunikacije vrlo bitni. Stoga svako kućanstvo u zemlji ima internetsku mrežu minimalne brzine 100Mbit/s. U Andori nema ni željeznice ni aerodroma, ali zato postoje komercijalni letovi helikopterom.

1. OD ZAGREBA DO FRANCUSKE
3. ŠPANJOLSKA