Klub za ekspedicionizam i kulturu
togo market, african women, togo africa

12. BURKINA FASO I TOGO

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi” od listopada 2010 do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

KRAJ AFRIČKOG SNA

Naše putovanje motorom po Zapadnoj Africi možemo usporediti sa usponom na neku visoku planinu. Prvi dio kroz Europu bilo je zagrijavanje, Maroko je bio prvi doživljaj ljepote planine, Mauritanija i Senegal bili su ozbiljan uspon sa prvim problemima. Cabo Verde je bio odmor.  Mali je bio vršni dio: najljepši, najuzbudljiviji i najzahtjevniji. Ekspedicija do zemlje starog afričkog plemena Dogona bila je sam vrh. Prema toj analogiji, ono što dalje slijedi je spust sa planine: nastavak putovanja kroz Burkinu Faso i Togo, gdje ćemo ponovo poljubiti Atlantik i završiti putovanje. Iskusni planinari dobro znaju da se većina nesreća događa prilikom silaska s vrha. Noge su umorne, pažnja odsutna, um zasićen. Trudio sam se biti koncentriran do kraja i pojačati oprez kako se bližimo kraju.

Po crvenim, afričkim, zemljanim cestama napustili smo Mali i ušli u Burkina Faso. Malo smo znali o toj neobičnoj državi čudnog nazivlja. Veselili smo se odmoru u glavnom gradu Ouagadougou jer već tri tjedna nismo spavali u pristojnom prenočištu. No, do tamo je bilo još dva dana jahanja, sa umorom kao novim suputnikom. Stari suputnik – nepodnošljiva afrička vrućina – svakog se dana sve više jogunio. Temperature su se penjale do 50 stupnjeva. Svu smo moto opremu osim jakni i kaciga već davno poslali doma, a i ta dva rekvizita smo jedva podnosili. Kad bih obukao jaknu, majica bi se pretvorila u mokru krpu. Kad bih digao vizir da si malo raspušem lice topli vjetar bi me osupnuo kao da mi netko vrućim fenom puše u facu.

Uz vrućinu i umor, koncentraciju mi je htio omesti i višak samopouzdanja – najveći neprijatelj svakog vozača. Kad sam krenuo na put bio sam još neiskusan motociklist. U pet mjeseci vožnje do Burkine Faso stekao sam grif i osjećaj za motor i cestu. Stoga sam se dodatno pokušavao prisjetiti pravila koja sam si zadao kad sam nabavio motocikl: Paziti! Uvijek biti budan! Oduzimati gas! Često gledati u retrovizor! Paziti na stanje ceste! Paziti na mrtvi kut! Predviđati neočekivane okolnosti! Računati na tuđe greške!  Hvala Bogu, uspijevao sam primijeniti sve te savjete, pa je i spust sa vrha nastavio biti ples i sigurna uživancija. Veličanstveni afrički ples!

Na ulasku u Ouagadougou sreli smo Franka i Ninu. Njemca i Njujorčanku koji motociklom putuju oko svijeta. Upoznali smo ih par tjedana ranije u Maliju i odmah se sprijateljili. Ne samo što su bili prvi motoristički par koji smo sreli putem, nego smo dijelili i mnoge sličnosti. Jedno od prvih pitanja koje nam je Nina postavila bilo je: „Kako se zove vaš motor?“ Ljudima koji nisu već mjesecima na cesti, taj sklop uma teško može biti jasan, ali nama je rezultirao instantnim povezivanjem. „Pegaz – leteći konj, od milja Pegi, a vaš?“ „Naš je Rosey, od Rosenante… Još kad smo putovali kroz Španjolsku čitali smo Don Quijotea, pa smo motor nazvali po njegovom konju!“.

Pegi i Rosey, novi zaljubljeni par, ostavili smo na travnjaku malog dizajn hotela u predgrađu Ouage gdje smo se smjestili, a mi smo udarili po pivama i putnim pričama. Kad je pao mrak, Frank Lindert (48) je pričao kako je zadnji put bio u tom gradu prije 24 godine, upravo kada je sadašnji predsjednik Blaise Campore došao na vlast državim udarom. Rekao je da od tad u toj najsiromašnijoj zemlji regije vlada diktatura, ali i ponajveća stabilnost u susjedstvu. I baš kad je to pričao u daljini je započela strašna pucnjava, rafali i eksplozije. Nitko nije znao što se dešava, a pucnjava se nastavila do jutra.

togo market, woodoo lome, market lome
Woodoo tržnica u Lomeu. Togo i Benin su poznati po raspostranjenoj religiji woodoo

Drugi dan osoblje hotelčića nam je reklo da se vojska omakla kontroli i zaratila sa predsjedničkom gardom, te da je predsjednik pobjegao iz zemlje. „Kakvo bi to bilo putovanje Afrikom, bez da doživiš barem jedan državni udar?“ smijao se Frank. Osoblje nas je uvjeravalo da je sve gotovo, da smo sigurni te da nema problema. Pobunjeni vojnici navodno su pucali samo u zrak, te nije bilo nikakvih žrtava. Do preciznih informacija bilo je nemoguće doći. Internet je bio nijem. Dan se činio miran, pa smo nastavili obavljati redovne stvari: vešeraj, održavanje motocikla, javljanje obitelji i prijateljima,sortiranje fotografija, slanje reportaža, itd. Kako je padala nova noć, grad je posve utihnuo u policijski sat. Ništa nije radilo, pa smo teškom mukom pronašli hranu i piće. Opet je započela paljba pa smo se sklonili u relativnu sigurnost našeg hotela. Ovaj put neke smo pucnjeve čuli i vrlo blizu, unutar stotinjak metara. „Ovo nije bila pucnjava iz puške u zrak“ ustvrdila je Nina „ovo je bilo iz pištolja, uperenog u nekoga ili nešto. Vjerujte mi, ja sam iz New Yorka, dobro poznajem taj zvuk!“

„Bjež’mo iz ovog grada!“ zaključili smo Maja i ja ujutro, no prije toga valjalo se opskrbiti za put. Pozvao sam taksi i zamolio ga da me odvede do velikog supermarketa u centru. „Nema ga više“ rekao mi je taksist na moje veliko iznenađenje! „Noćas su vojnici divljali po gradu, pljačkali i palili sve dućane i hotele u centru gdje su mogli naći keš!“ Sve je bilo zatvoreno toga dana, uključujući i benzinske pumpe. Imali smo goriva tek toliko da izađemo iz grada. Načuli smo i priče da su vojnici barikadirali izlaze iz grada, te da „prisvajaju“ sva bolja vozila i motocikle.

„Bjež’mo iz ovog grada!“ ponovili smo uzbuđeno. Pozdravili smo se sa Frankom i Ninom, zajahali Pegaza i bez dostatnog goriva i hrane krenuli na istok. Srećom, izašli smo iz grada neometano, te u prvom selu pronašli benzin u staklenim flašama koji ljudi preprodaju uz cestu. Čuli smo i da se neredi šire van glavnog grada i obuhvaćaju cijelu zemlju, pa smo odlučili bez stajanja pičiti za Togo. Stajali smo samo da pojedemo ono što možemo naći usput, uglavnom konzerve sardina i kruh. Pobjegli smo iz Burkine Faso tako brzo da nismo stigli napraviti čak niti jednu fotografiju.

woodoo, dog head, togo
U vradžbinama se koriste razni životinjski sastojci, a glave psa imaju najveću moć

Ulazak u Togo bio je olakšanje, poput spoznaje da smo se spustili sa najopasnijeg djela planine, te nam samo predstoji lagana šetnja do podnožja. Dopustili smo si stoga da u sjevernom Togu posjetimo UNESCO-vu baštinu – regiju Kouutammakou u kojoj ljudi žive u neobičnim „dvorcima“ od blata i slame koji se zovu „tata“.

Nakon tri mjeseca provedena uglavnom u ravnoj savani, Togo je sa svojim zelenim brdima bio pravo osvježenje. Iako su  vrućine bile još nepodnošljivije jer se u već spomenute visoke temperature uplela i oceanska vlaga – brda, džungla i zelenilo bili su pravi odmor za oči i dobrodošla promjena. Odličan dekor za rasplet putovanja, za šetnju do podnožja. Ugledati Atlantik značilo je stići do kraja. No, velikoga mora nismo vidjeli do zadnjeg trena. Već smo debelo ušli u glavni grad Lomé, a moru još ni traga. Napredovali smo puževim korakom kroz kaos tipičan za svaki afrički grad i neumorno držali smjer juga. Ocean se pojavio tek kad smo izletjeli na plažu! Veliko plavo more, dugačka pješčana plaža i red palmi značili su dolazak do cilja.

Kao što svaki planinar zna da cilj nije ostvaren kad se popneš na vrh, nego kad se spustiš s planine, tako smo i mi znali da smo napokon gotovi. Da smo unatoč svim strahovima, brigama i nedaćama, uspjeli doći do kraja! Mnogi su nam motociklisti govorili da nećemo uspjeti proći takav put bez prethodnog iskustva s vožnjom, da ćemo sigurno pasti barem jednom i da nema šanse da nam barem jednom ne pukne guma. Pa, Bogu hvala, uspjeli smo doći do kraja, bez ijednog pada, bez ijedne probušene gume i bez ijednog ozbiljnijeg problema. Zajedno, zdravi i sretni. Bogatiji za jedno veličanstveno afričko iskustvo – veliko poput najveće planine!

JEDINI SUSRETI PUTEM

Na cijelom našem putovanju nismo uopće sretali druge motocikliste, sve do posljednje etape putovanja kad smo sreli jedan par na starom BMWu GS 1000 i jednog solo igrača na novom BMWu GS1200. Nijemac Frank na petogodišnjem je putu oko svijeta motorom, a njegova partnerica, njujorčanka Nina pridružuje mu se svake godine po šest mjeseci. Englez Daniel kojega smo sreli na prašnjavim cestama sjevernog Toga planira zapadnom stranom Afrike stići do Capetowna. Svi su hvalili svoje BMWe, inače kultne motocikle za duga putovanja, ali i zamjerali na njihovoj težini, pa sam zaključio putovanje zadovoljan što sam izabrao laganu i agilnu Yamahu Tenere.

SLANJE MOTORA BRODOM ILI AVIONOM?

Na samom kraju putovanja suočili smo se sa velikim pitanjem: kako poslati motocikl kući? Slanje brodom isprva se čini znatno jeftinije, ali kad se uračunaju brojne davarine prilikom istovara i preuzimanja motocikla, cijena je gotovo ista. Povrh toga, brodska pošiljka čeka se od tri do šest mjeseci, te zahtjeva beskrajno mnogo više papirologije. Pokušali smo ipak poslati Pegaza brodom, ali su agenti bili toliko neozbiljni i sumnjivi, da smo se naposljetku odlučili na Air France Cargo.

Motocikl valja dobro spakirati u drvenu kutiju, a cijena pošiljke ovisi o težini i volumenu. Stoga sam skinuo sa motora oba kotača, prednje vilice, volan, vizir i kutiju prtljage, a morao sam izvaditi i gorivo te odspojiti akumulator. Pegaz je sigurno stigao u Zagreb za desetak dana a pošiljka od 300 kilograma me naposljetku koštala tisuću eura.

UKUPNA STATISTIKA PUTOVANJA

12 520 km od Zagreba do Loméa, Togo
169 dana na putu
14 zemalja (Hrvatska, Slovenija, Italija, Francuska, Andora, Španjolska, Maroko, Mauritanija, Senegal, Cabo Verde, Gambija, Mali, Burkina Faso, Togo)
46 dana efektivno na cesti
272 km na dan –prosjek dnevno prijeđenih kilometara
620 km – najveća kilometraža u 1 danu, sam. Rijeka – Genova (Italija)
440 km – najveća kilometraža u 1 danu, s Majom: Nouakchott – Atar (Mauritanija)
0 puknutih guma
0 padova ili sudara

TROŠKOVI:

17 000 eur sveukupno, za dvije osobe gotovo pola godine na putu, od toga:
2000 eur – priprema motocikla i nabavka potrebne opreme prije puta
1000 eur – slanje motora kući
1000 eur – sve gorivo, cestarine i brodarine

SPONZORI:

Najljepša zahavala ide glavnom sponzoru: časopisu MERIDIJANI
UVEX i FRANK THOMAS su nam darovali vrhunsku moto opremu
IGLUSPORT nam je darovao vrhunsku kampersku opremu
ING SERVIS nam je ustupio satelitski telefon za slučaj nužde
TOMIĆ CUSTOM BIKES su nam pomogli pripremiti motocikl za putovanje

motorbike, journey, africa map
11. MALI – U ZEMLJI DOGONA