Klub za ekspedicionizam i kulturu
dogon, mali, davor rostuhar, africa, motorbike traveling africa

11. MALI – U ZEMLJI DOGONA

S ekspedicije “Motociklom po zapadnoj Africi” od listopada 2010 do travnja 2011.
Tekst i fotografije: Davor Rostuhar
Izvorno objavljeno u časopisu Autoklub

U ZEMLJI DOGONA

Sjedimo u pećini starješine Dogona, u podnožju goleme litice. Pogled se pruža na cijelo selo i daleko, daleko u savanu nad kojom pada noć. Neobične kućice od blata sa nakošenim slamnatim krovovima smjestile su se između gorostasnih baobaba i monolitnog stijenja koje je palo s litice. Potpuno okomita litica je istočkana poput sača. Dogoni su se popeli do svake pećine na vrtoglavim visinama i tamo ostavili svoj trag. Mi sjedimo u sredini, između sela i litice. Kako deblja noć, pale se vatre i baklje. Starješina ima odličan pogled na svoje selo u kojem je slavlje u punom jeku. Nekoliko tisuća ljudi okupilo se na glavnom trgu i svetkuje sprovod starješininog oca. Kad smo prvi put došli ovdje, objasnio nam je da nismo dobrodošli. Kad smo drugi put došli, rekao je da je to Božji znak. Sad smo treći put ovdje i imamo status posebnih gostiju. Desetak muškaraca energično lupa u bubnjeve. Lovci plešu vatrenim bakljama, pucaju iz starih pušaka i piju pivo od prosa. Žene se zibaju u mjestu, pjevaju pjesme, a djeca spavaju u maramama na njihovim leđima. Svi iščekuju dolazak maske, najsvečaniji trenutak slavlja.

Starješina nas nudi mesom svete krave koju su jutros žrtvovali duhovima. Samo Dogoni razumiju kolika je to čast. Samo mi shvaćamo da smo dosegli vrh. Vrh ovog putovanja. Popeli smo se na „Everest“ našeg putovanja motociklom po Zapadnoj Africi. To je to, zaključujemo. To je Afrika kakvu smo tražili. To je Afrika koju smo pronašli.

Malu ekspediciju do naroda Dogon u zapadnom Maliju pripremali smo još prije odlaska na putovanje, pet mjeseci ranije u Zagrebu. Znali smo da će to biti najzanimljivija ali i najzahtjevnija etapa cijelog putovanja. Narod Dogon jedan je od najfascinantnijih naroda u Zapadnoj Africi. Odakle su točno došli, nitko ne zna sa sigurnošću, ali prije tisuću godina bježali su od velikih ratničkih plemena koja su harala regijom i tako završili na skrovitom, teško dostupnom mjestu – na litici Bandiagare. Litica je pravi geološki fenomen jer se proteže negostoljubivom savanom u dužini od gotovo dvjesto kilometara, a diže se u visinu čistom okomicom čak dvjesto metara! Stoljećima su se uspješno skrivali od neprijatelja u pećinama litice te između golemog kamenja palog s litice u podnožje te pritom razvili jedinstvenu animističku kulturu.

„Otkriveni“ su za vanjski svijet prije stotinjak godina, kad su francuski antropolozi boravili među njima. U međuvremenu su, kao i ostali animistički narodi Afrike, doživjeli brojne epohalne promjene, modernizaciju, dolazak islama i kršćanstva, dolazak turizma i novčanog gospodarstva. Sve ih je to dakako izmijenilo, no znatno manje od ostalih. U usporedbi sa drugim animističkim narodima Afrike, Dogoni su do danas ponajviše zadržali tradiciju i autentičnu arhaičnu kulturu.

Ishodište za organiziranje ekspedicije do zemlje Dogona, gradić je Bandiagara u kojem završava asfalt. Tamo smo ostavili našeg vjernog Pegaza i nastavili dalje pješice. Cipelcug je jedini pošteni način istraživanja zemlje Dogona. Doduše, liticu podnožjem prati put sa dubokim pijeskom kojim jurcaju bogatiji Dogoni na kroserima od 125 kubika, ili se ponekad terencem probiju misionari ili male grupe turista. Mi smo odustali od ideje da krenemo tamo motociklom jer smo preopterećeni (dvoje ljudi i 60ak kilograma prtljage) i neizvježbani za vožnju u dubokom pijesku. Osim toga, najzanimljivija sela Dogona nalaze se u litici, iza strmih puteljaka kojim nijedan motocikl ne može proći.

dogon, bandiagare, dogon house, mali, africa, davor rostuhar
Dogoni grade svoja sela u litici Bandiagare i u njenom podnožju

U Bandiagari smo pronašli i dobrog vodiča za zemlju Dogona. Iako smo se opskrbili preciznim kartama, GPS navigacijom i kompletnom opremom za kampiranje, lokalni vodič je bio obavezan. Dogoni u svakom selu i oko njega štuju stotine svetih mjesta i fetiša na kojima je zabranjen pristup svima kojih se to ne tiče. I oni sami u velikim lukovima zaobilaze ta mjesta. Kad bismo mi slučajno nabasali na takvo neko mjesto, izazvali bi samo nevolje, pa je najbolje bilo unajmiti lokalnog vodiča koji točno poznaje sva sveta mjesta. Povrh toga, vodič nam je bio izvrstan uvod u njihovu kulturu, prevoditelj, fikser, komunikator, a i pomogao nam je oko onoga što smo tražili – autentičan animistički festival. Naime, sezona u kojoj smo se mi zatekli u zemlji Dogona, najveća vrućina pred ljetnu kišnu sezonu, ima svoj plus i minus. Gotovo svi turisti posjećuju Dogone u prosincu i siječnju, na početku sušne sezone kad su temperature ugodne, zelenilo još bujno a niz kanjone litice slijeva se voda. U travnju, kad smo mi došli, sve je suho, pusto i nepodnošljivo vruće. Ali tad je sezona animističkih svetkovina. To je s jedne strane značilo da ćemo izgorjeti od vrućine i žeđati cijelim putem, ali s druge da su nam velike šanse nabasati na spektakularnu svetkovinu. No, saznati kad koje selo ima svetkovinu veliki je problem. Dogoni po tom pitanju ne poštuju kalendar niti imaju turističku agenciju koja će svetkovine najavljivati i razglašavati. Stoga smo unajmili vodiča da nam u svakom selu kroz koje ćemo proći ispita mještane sprema li se nekakvo slavlje.

Dogon sela rasula su se uzduž litice. Neka su se smjestila u podnožju, neka na vrhu litice, neka u kanjonima kroz liticu a neka u samoj litici. U devet dana prehodali smo 130 kilometara od sela do sela te pritom svjedočili iznimno bogatoj kulturi. Za vjeran opis tog pohoda i te fascinantne kulture, niti najveća reportaža ne bi bila dovoljna – valjalo bi napisati barem knjigu. Svjedočili smo arhaičnoj kulturi koja živi u potpunom skladu s prirodom – i materijalno i duhovno. Dokumentirali smo njihov život te njihove izazove za promjenom. I što je najbolje u cijeloj priči – uspjeli smo pronaći spektakularan festival! U selu Ireli slučajno smo se zatekli kad je počela jedanaestodnevna svetkovina sprovoda. Otac starješine preminuo je tri mjeseca ranije kad su ga pokopali u pećinu u litici. Prvih osam dana svetkovine žene uz pjesmu pripremaju kolače i pivo od prosa za nekoliko tisuća uzvanika koji će sa svih strana doći na feštu deveti dan. Tada će započeti slavljenički i sveti dio sprovoda u kojem će veličati dušu pokojnika i naposljetku je mističnim maskama istjerati van sela, na put u zagrobni život.

Kad smo pitali starješinu možemo li se vratiti deveti dan i dokumentirati slavlje, on nas je odbio. Animističke kulture nisu iskonski gostoljubive, kao što je to na primjer islamska. Ražalošćeni smo otišli dalje našim putem po zemlji Dogona. No, kad je cijeli put prošao bez da smo naišli na neku drugu svetkovinu, odlučili smo se vratiti u Ireli i ponovno posjetiti starješinu. Ovaj put, dočekao me posve drugačiji doček. Naš povratak vidio je kao Božji znak i rekao da smo dobrodošli prisustvovati svetkovini.

I evo nas treći put u Ireliju, sa već dva tjedna boravka u zemlji Dogona iza nas. Sjedimo u pećini starješine, u podnožju goleme litice. Zajedno sa njim jedemo meso svete krave žrtvovane duhovima. Pogled se pruža na cijelo selo i daleko, daleko u savanu nad kojom je već pala noć, ali pun je mjesec snažno osvjetljava. Na trgu ispod nas lovci plešu ples sa bakljama i pucaju iz starih pušaka. Nekolicina muškaraca energično lupa u bubnjeve, a žene pjevaju pjesme dok im djeca spavaju u maramama na leđima. Svi iščekuju dolazak maske, najsvečaniji trenutak slavlja.

dogon, mali, africa, animistic
Dogoni su jedna od najrazvijenijih animističkih kultura na svijetu

Plešu svi u noć, svakim trenom sve opijeniji pivom od prosa. Snažna mjesečina i odsjaj brojnih vatri u litici i pod njom otkrivaju drevne nastambe neobičnih Dogona, ljudi koji sada kao i stotinama godina, padaju u trans od plesa, piva i kolektivne energije svetkovine. I odjednom, u gomili se pojave maske! Djeca pobjegnu, a žene sklone pogled od straha. Maske zaplešu na prašnjavom trgu, a energija svetkovine dosegne svoj vrhunac. No, to je tek trenutak, bljesak. Kako su odjednom došle, tako su brže i nestale. Obavile su svoju funkciju i potjerale duh pokojnika iz sela. Slavlje je gotovo. Malo po malo ljudi se razilaze svojim kućama, a trg se prazni. Starješina sa svojom obitelji nastavlja piti pivo od prosa. I mi ostajemo još malo s njima u pećini iz koje se pogled pruža na cijelu savanu obasjanu mjesečinom. To je to, zaključujemo. To je Afrika kakvu smo tražili. To je Afrika koju smo pronašli.

PUTOVANJE KROZ ZEMLJU DOGONA

U zemlji Dogona nema ni struje ni dućana, a zahvaljujući interesu turista za zemlju Dogona svako je veće selo razvilo barem jedno prenočište u kojem se može prespavati na madracima na krovu kuće i pojesti jednostavan obrok. Spava se pod zvjezdanim nebom jer je bilo što drugo prevruće. Jede se uglavnom tijesto ili riža sa umakom na bazi luka. Luk je uz proso glavna namirnica koju Dogoni proizvode, pa je svaki obrok začinjen sa mnogo, mnogo luka. Ako ste spremni za život u takvim uvjetima, ne trebate nositi sa sobom mnogo stvari. Mi smo ipak unajmili i jednog nosača da ponese Majin ruksak pojačan sa luksuznim sitnicama poput nutele, čaja, sokova u prahu i slično. Vodu smo dobivali pročišćavanjem bunarske vode tabletama. Iako je zemlja Dogona jedna od glavnih turističkih atrakcija u Maliju, mi smo u dva tjedna susreli tek pet drugih turista, a na raskošnoj svečanosti bili smo jedini stranci!

SVETI KROKODILI AMANIJA

U selu Amani podno litice Bandiagare nalazi se omanja lokva sa nekoliko desetaka krokodila. Mještani štuju krokodile kao svete životinje, jer vjeruju da su njihovim precima pomogli pronaći dobru lokaciju za osnovati selo. Kad su Dogoni naseljavali područje oko litice, svaka je obitelj tražila povoljno mjesto za podići selo, što je prvenstveno ovisilo o vodi. Precima Amanija krokodili su pokazali gdje ime vode koja nikada ne presuši pa su ih oni nastavili štovati kroz naraštaje. Zato ih već stoljećima svaki dan hrane kokošima, što je ujedno i ritual žrtvovanja. Krokodili nisu ograđeni i pravo je čudo što ne predstavljaju opasnost za seoske životinje ili malu djecu.

10. MALI – “THE REAL THING”
12. BURKINA FASO I TOGO