Klub za ekspedicionizam i kulturu

KOMUNIKACIJE

DAN 18

  • 29 km
  • 10h40′ hodanja
  • 5700 kalorija
  • Uzbrdica: 120 m
  • Ukupno 370 km
  • U odnosu na plan: +22 km
  • Kamp 18: S 83˚04.590′ / W 080˚20.836′
  • Temperatura: -15˚C
  • Vjetar: 20 kmh
  • Windchill: -28 ˚C

Pitate me kako vam se javljam iz daleke Antarktike, pa da pojasnim riječ dvije o komunikacijama. Budući da je Antarktika najveći teritorij na svijetu koji ne pripada ni jednoj državi, a također nema stalnih stanovnika na njoj, ovdje nema mobilne mreže. Jedini način komunikacije je putem satelitskih telefona. Postoji više raznih kompanija koje pokrivaju razne dijelove svijeta satelitima, ali samo jedna kompanija pokriva baš cijeli svijet, dakle uključujući i polarne krajeve, a to je Iridium. Oni su postavili satelite iznad Antarktike u devedestim godinama, a čuo sam priče da se taj dio nije pokazao isplativ, pa je propala ili cijela firma ili samo taj dio firme, a sateli ti su ostali iznad Antarktike te i dalje rade svoj posao – ali po brzinama iz devedesetih. Iako negdje na normalnim geografskim širinama preko satelita možete surfati i brže nego preko 4G mreže, ovi sateliti iznad Antarktike rade po „dial up“ brzinama. Dakle ja mogu normalno zvati telefonom (iako veza često puca i ponekad nema signala po par minuta), ali što se tiče interneta mogu samo slati tekst i jako komprimirane fotke. Primjerice, slanje jednog bloga (stranica teksta plus jedna fotka), traje po 10-15 minuta. Video nažalost ne mogu slati, kao što ne mogu ni surfati.

Imam tri satelitska telefona, odnosno dva telefona za razgovor i jedan ruter preko kojeg šaljem podatke. Ponio sam čak tri uređaja radi sigurnosti, jer mi je to jedina veza sa svijetom, i u slučaju potrebe, ne želim ovisiti o jednom, pa čak ni o samo dva uređaja. Puno se zahvaljujem zagrebačkoj firmi ING-servis, vodećoj firmi za satelitske komunikacije u Hrvatskoj, koja mi pomaže oko te opremei podatkovnog prometa. Naravno cijene satelitskih komunikacija su dosta paprene, ali koliko je bitno imati tu komunikaciju, ne trebam ni spominjati.

Komunikaciju sa svijetom vršim preko satelitskih telefona i rutera

Svaki dan se u 21:20, moram javiti u ALE-ovu bazu Union glacier te prijaviti svoju lokaciju i svoje stanje. Oni prate moje kretanje, a u slučaju da se ne javim 24 sata, šalju avion po mene. Pred spavanje se čujem sa Anđelom, a ujutro sa roditeljima. Ne mogu uopće zamisliti kako bi bilo da toga nema.

Zapravo, ekspedicije na Južni pol su „buknule“ od kad se postavila satelitska mreža jer je to značajno povećalo sigurnost. Od Amundsena i Scotta pa sve do devedesetih, svega je šačica  ljudi prošla ekspediciju na Južni pol. Nakon devedesetih pa sve do danas krenulo je po nekoliko ekspedicija godišnje.

Samo kad pomislim na razliku u komunikacijama vrti mi se u glavi. Prvi istraživači su morali brodom doći na obalu, prezimiti, zatim ići do pola i nazad, a svijet po dvije godine nije čuo za njih.  Prije svega 30-40 godina, ljudi su mogli radio vezom održavati kontakt s bazom, ali nisu se mogli javljati doma. Danas možemo i to. A u skoroj budućnosti će se vjerojatno bez problema izvoditi video prijenos sa same ekspedicije. Područje komunikacija je vjerojatno aspekt polarnih putovanja koji se najbrže razvija, iako i to debelo kaska za ostalim svijetom.

ZAMKA
BACH NEDJELJOM