Jedan od prvih ljudi koje sam upoznao a da su prošli ekspediciju od obale Antarktike do Južnog pola, bio je Svante Strand, Norvežanin koji me prije dvije godine učio osnovne vještine potrebne za ovakvu ekspediciju. On je faca od čovjeka, bivši specijalac, vojnički štur i ogoljen svake suvišnosti. Nikad nije pričao o sebi, ali čuo sam priče da je bio među prvim specijalcima koji su oslobađali Sarajevski aerodrom. Za takve stvari treba imati muda. Ne znam zašto ali činjenica je da većina ljudi koji idu na ovakve ekspedicije imaju vojničku prošlost, sve neki marinci, specijalci, bivši tajni agenti… Dovoljno da se mi ostali osjećamo kao autsajderi prije nego uspijemo, a kao još veće face onda kada uspijemo. Svante je rekao da je ekspedicija na Južni pol zahtjevna fizički ali prije svega mentalno. I sada kada sam unutar toga, dobro razumijem što je htio reći.
Jedna vesela iz šatora 🙂
I ljude i medije uvijek zanima što je bilo najteže. Možda bi u ovom slučaju očekivali da će to biti ekstremna hladnoća, vjetar, opasnost od ledenjačkih pukotina, ozebline ili neke ozljede. To uvijek zvuči atraktivno. A moj odgovor je uvijek drugačiji. Ove sve objektivne okolnosti se uz dobru pripremu mogu staviti pod kontrolu. Ono što je puno teže staviti pod kontrolu je glava. U mom slučaju, glava koja se brine i koja je nestrpljiva. Glava koja se non-stop bori sa ogromnom količinom puta ispred mene u prostornom i vremenskom smislu.
Razvio sam već mnogo načina na koje se borim protiv toga. A jedan od njih je i savjet koji mi je dao Svante: „Keep it simple“. Dobro dođe taj savjet i u životu. A ova ekspedicija ionako nije ništa drugo nego odličan trening za život.
