Počelo je odbrojavanje. Još 25 dana do početka ekspedicije na Južni pol…
Sada, kada polazim na putovanje života, na svoju najveću ekspediciju do sad, na Prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol, zapravo me i nije nešto previše strah. Točnije, nemam vremena baviti se strahom. Posljednjih dana, tempo je bio strašan. Nemam baš puno vremena baviti se strahom kada se spremam na putovanje na kojem ću pedeset dana morati biti samoodrživ, i kada na putu od 1200 km pješice kroz jedan od najekstremnijih predjela našeg planeta uspjeh ekspedicije može ovisiti o ama baš svakom od tristotinjak raznih dijelova opreme koji se nalaze u saonicama teškim 130 kilograma koje ću vući za sobom. Još prije dvije godine počeo sam sastavljati popis opreme, nabavljati je i isprobavati, ali neka pitanja ostala su neodgovorena skoro do samog kraja. Ovo nije putovanje na koje želim krenuti sa neodgovorenim pitanjima i snalaziti se putem.
Nakon intenzivnog tempa posljednjih dana prije odlaska na ekspediciju, tek smo se u poslovnoj klasi Turkish Airlinesa pošteno odmorili.
Zato sam posljednjih dana radio non stop i štreberski, perfekcionistički provjeravao svaki detalj. Strah voli neznanje. U njemu nalazi plodno tlo za rast. Što više iskustva imam, to manje prostora ostavljam strahu da se razmaše. Što manje neodgovorenih pitanja ostavljam, to sam sigurniji i samopouzdaniji. Ali posljedica svega toga je da sam kronično umoran i neispavan. Nakon dugo vremena prvi puta osjećam kao da ću se razboljeti. Već godinu dana sam u intenzivnom režimu fizičkih i mentalnih priprema za ekspediciju, hranim se kvalitetno, živim vrlo zdravo i imunitet mi je jači nego ikad. Da nije tako, siguran sam da bih već bio slomljen. Ovako osjećam da će se moj imunitet othrvati i ovom izazovu. Samo da se napokon naspavam, bar jednu noć. Srećom, naš dragi sponzor Turkish Airlines shvatio je u kakvoj smo situaciji pa nas je promovirao u poslovnu klasu. Napokon ću se na dugom letu do Buenos Airesa zapravo kvalitetno odmoriti. Sada još samo da se izgrlim i izljubim sa roditeljima koji su junački odradili ove pripreme i bili mi najveća moguća podrška cijelim putem.
„Kuda putujete“ pita me policajac dok lupa žig u moju putovnicu na izlasku iz zemlje.
„Na Južni pol“ odgovaram.
I meni još uvijek zvuči nestvarno, ali da, događa se.
„A vi ste bili na televiziji… i… jel vas strah?“, pita i on.
„Da, strah me, naravno, ne sad, sad sam preumoran, sad jedva čekam da se srušim, ali inače da, ponekad. Kad mu dopustim…“
I bolje tako, mislim si…
Jer da me moji snovi ne plaše možda bi to bilo zato što ne sanjam dovoljno veliko.
