Maroko nas je opio svojim orijentalnim čarima toliko da smo se u njemu zadržali puno više nego što smo planirali. Nakon gotovo mjesec dana uživanja u toj zemlji iz tisuću i jedne noći, bilo je vrijeme da ponovno zajašimo Pegaza i udarimo cestu.
Marokanska granica ostala je iza nas, a još nas je četiri kilometra ničije zemlje dijelilo do ulaza u Mauritaniju. „Čuvajte se mina, slijedite samo dobro utabane puteve“ zvonilo nam je u ušima upozorenje jednog putnika kojeg smo sreli u Zapadnoj Sahari.
Čovjek s putovanja uglavnom pamti dobre stvari, a one loše zaboravlja. No, kad mi netko za deset godina spomene Senegal, vjerojatno ću ga se sjećati po lošem.
Daleko od afričkog kopna, Atlantikom se rasulo nekoliko otoka koji čine neobičnu državu Cabo Verde. Odletjeli smo na te vulkanske, pustinjske otoke da se malo odmorimo od afričkog kopna i da pokušamo doživjeti taj neobičan krajolik i jedinstvenu kulturu nastalu stoljetnim miješanjem crne Afrike i mediteranske Europe.
Kako ulazimo u Mali, naše putovanje se zakuhava. Postaje stvarno vruće. Mjerni instrumenti koje sam pričvrstio na volan motocikla pokazuju 45 stupnjeva. 45 stupnjeva na suncu, doduše, ali briga me koliko je u hladu kad hlada nema nigdje.
Sjedimo u pećini starješine Dogona, u podnožju goleme litice. Pogled se pruža na cijelo selo i daleko, daleko u savanu nad kojom pada noć. Neobične kućice od blata sa nakošenim slamnatim krovovima smjestile su se između gorostasnih baobaba i monolitnog stijenja koje je palo s litice.
Naše putovanje motorom po Zapadnoj Africi možemo usporediti sa usponom na neku visoku planinu. Prvi dio kroz Europu bilo je zagrijavanje, Maroko je bio prvi doživljaj ljepote planine, Mauritanija i Senegal bili su ozbiljan uspon sa prvim problemima. Cabo Verde je bio odmor.
Zašto Afrika? Što nas je privuklo tom kontinentu? Zašto smo se po drugi puta odlučili na putovanje Afrikom, tom kolijevkom čovječanstva?
Zbog brojnih objektivnih problema koji su proizašli iz geografskih uvjetovanosti afričkog kontinenta, ozbiljna borba za kolonizaciju Afrike krenula je dosta kasno, krajem 19. stoljeća.
Svi smo mi krivi, zapisao je davno Dostojevski. Glupost, neki će pomislit, ja nisam ništa skrivio u životu. Dobro, ali vjerojatno smo svi barem jednom nekoga okrivili za nešto odnosno smatrali ga krivim. Vjerojatno bi svi isto tako okrivili majku koja je ubila dijete. Hm?