Ako te tvoji snovi ne plaše, možda ne sanjaš dovoljno veliko! Ne sjećam se gdje sam prvi put nabasao na tu izreku, ali znam da sam odmah shvatio da je to možda najbolji odgovor svima onima koji me pitaju nije li me strah.
Zašto uvijek mora biti komplicirano? I mora li se naposljetku sve rasplesti dobro?
Raspon kontrasta priliči nivou ekstremnosti putovanja u koje smo se upustili. Ekstreman umor i ekstremno zadovoljstvo. Povelik mir i latentna tjeskoba.
Mali smo tim, ali smo složni i efikasni. I to sve zahvaljujući Anđeli, koja ne samo da je ljubav mog života, nego je i najbolji suradnik s kojim sam ikad radio. Susreli smo se s problemom, kako prebaciti nas i 140 kg prtljage od Buenos Airesa do Punta Arenasa, mjesta na krajnjem jugu Južne Amerike, mjesta koje turistička industrija naziva „krajem svijeta“ a nama je samo odskočna daska za dalje na jug.
Čim sam došao u Punta Arenas, odmah sam otišao u stožer ALE-a, kompanije koja mi pruža logističku potporu za moju ekspediciju na Južni pol. Nakon svih problema sa transportom prtljage iz Buenos Airesa prema Punta Arenasu i brige za Anđelu koja taj put koji sam ja prevalio avionom, putuje kopnom sa svim našim stvarima, napokon su me obradovale dobre vijesti.
Federico je jedan od onih ljudi koji se pojave na tvom putu da bi ti pomogli, koji tvoj problem uzmu kao svoj i brinu se oko njega više nego ti. Federico je čudo koje se događa kad putuješ.
Znali smo da na krajnjem jugu Argentine i Čilea ima puno ljudi hrvatskih korijena, a ponajviše u Punta Arenasu. Nadali smo se i da će nam neki od njih pomoći sa pripremama. Ali nismo znali da je hrvatskog porijekla i gradonačelnik Punta Arenasa Claudio Radonich, i da će nas baš on ugostiti u svom domu. Treba nam puno prostora za pripremu opreme i hrane, pa nam je super uletjelo to da nam je veliki „alcalde“ ustupio cijelu svoju kuću na raspolaganje.
Jedan od najvećih poslova koji nas je čekao u Punta Arenasu bio je pakiranje hrane za ekspediciju. Hranu nisam mogao spakirati u Zagrebu, jer nije bilo smisla nositi sa sobom na tako dalek put svu onu hranu koju mogu kupiti u Čileu, em zbog suvišnog troška za prekomjernu prtljagu, em zbog toga što bi se dio hrane pokvario.
Prehodati 1200 kilometara u ekstremnim uvjetima i pritom vući saonice teške 130 kilograma u kojima je sva hrana i oprema za 50 dana samostalnog puta. Zvuči kao dosta ekstreman poduhvat za koji su potrebne velike fizičke pripreme. Međutim, izazov je puno više mentalan.
Kako se osjećam sada, kada je još samo dva tjedna do početka velikog hodanja? Sada kada su iza mene i pripreme u Punta Arenasu i kada putujem prema Ushuaii, najjužnijem gradu na svijetu iz kojeg će sutra isploviti jedan brod za Antarktiku na kojem ćemo biti i mi.
Kraj svijeta, Fin del mundo, End of the world, Finnis terre… Ta me izlizana fraza turističke industrije prati cijeli život, a dočekuje me i ovdje u Ushuaii, najjužnijem gradu na svijetu. Hotel „Kraj svijeta“, kafić „Kraj svijeta“, turistička agencija „Kraj svijeta“, praonica rublja „Kraj svijeta“, radionica namještaja „Kraj svijeta“… „Kraj svijeta“ gdje god se okreneš.