Piše: Davor Rostuhar U našem taboru vrijeme je visokog intenziteta. Izlazak van s filmom pred publiku i medije bio je puno veći posao nego sam izlazak s knjigom pred medije, koji se dogodio u veljači. Nakon što smo pretprošli vikend osvojili...
Prvih tjedan dana života na cesti u našem novom kombiju je iza nas. Bez problema mogu zamisliti mjesece i mjesece života u njemu narednih godina. Ovo je valjda najveći kvalitativni skok u mom putničkom životu. Za starog klošara i umornog putnika ovo je živi luksuz na kotačima.
Može li se ljepota uspoređivati i kategorizirati i zašto mislim da su Dolomiti vjerojatno najljepše planine na svijetu. Mogu li se planine i ljudi uspoređivati i zašto mislim da smo Anđela i ja Dolomiti.
Ne mogu vam opisati kakav je gušt financirati se od prodaje vlastitih proizvoda i ne ovisiti o sponzorima, natječajima i faktorima izvan naše kontrole. To smatram jednim od svojih najvećih uspjeha. Pitam se – jesmo li napokon dosegli točku financijske neovisnosti? Ako jesmo, KAKO?
Nikad nisam pisao o Splitu. Možda se ne usuđujem. Jer svaki put kad dođem tamo ljudi me sami uvjeravaju da su Splićani malo ludi, grubi, opičeni. A ja to ne vidim. Mene taj grad oduševljava. A grad – to su ljudi. Splićani koje poznajem su ljudine…
Vander i Fernanda iz Brazila u filmu kažu da u vezi uvijek mora biti zaljubljenosti i seksa, inače supružnici postanu kao brat i sestra. A neki ljudi iz publike rekli su nam da je ljubav samo zaljubljenost, a kad nestane toga i seksa, makar ljudi ostaju zajedno, to više nije to. Što je točno? Je li ljubav samo zaljubljenost i seks, ili možda nešto više od toga?
Večer je. Novi grad. Sinj. Vrućina napokon malo popušta. Ljudi šeću laganim korakom, ližu sladolede, guštaju. Ljeto je. Odmor. Godišnji. Projekcija samo što nije počela…
Otvorilo mi se dan i pol vremena između dvije projekcije na Braču gdje ljetuje moj prijatelj Toni s kojim rado kajakarim. Sjeli smo u kajake i otišli oko Šolte. To me podsjetilo koliko volim putovati kajakom po moru i trigeriralo neka morska razmišljanja…
Trebalo nam je tri dana da uopće otpustimo nagomilani stres i umor i da se počnemo odmarati. A nigdje se ne uspijevamo tako kvalitetno odmoriti kao u našoj vali na Hvaru.
Odakle dolaze moje misli? Kamo odlaze? Koliko me misli određuju? Koliko sam njihov rob a koliko sam im gospodar? Ne znam, samo razmišljam na glas…