Još 6 dana. Najkul ptice na svijetu
Mi nismo takvi. Mi preferiramo pingvine. Ptice koje uopće ne lete, odlično rone, a hodaju presmiješno. Pingvini su naši prijatelji. Sve da više ne vidimo nijednog kita, nijednog tuljana i nijednu santu leda, ovo putovanje se isplatilo samo time što smo vidjeli naše male prijatelje pingvine!
„Zašto proučavaš pingvine“, pitam Marcela Floresa, znanstvenika iz Čilea koji proučava pingvine već godinama i koji nas vodi na gumenom čamcu u razgled jedne kolonije gentoo pingvina, podvrste koja je najčešća na ovom dijelu Antarktike. „Zato što su to najkul ptice na svijetu“ odgovara kratko i jasno. Pametnom čovjeku dosta. Zašto se suprotstavljati vječnim istinama? Marcelo nam objašnjava kako gentoo pingvini žive oko 8-9 godina, kako preko zime borave na subantarktičkim otocima malo sjevernije odavde, a preko ljeta dolaze ovdje na Antarktičko kopno, kako bi radili gnijezda, parili se, ležali na jajima, i dizali mlade. Jedan od njihovih evolucijskih načina preživljavanja je brojnost. To vidimo i sami. Kolonija do koje stižemo broji 600 stotina parova, a to je jedna od manjih. Mališani se gegaju svojim smiješnim korakom od mjesta gdje se gnijezde do mjesta gdje traže kamenčiće od kojih rade gnijezda pa do mora gdje odlaze po hranu.
Pingvini pokušavaju skočiti iz mora do obale, ali ne ide im baš…
Koliko god da su nespretni na kopnu, toliko su spretni u moru. Nevjerojatno je kojom brzinom plivaju i rone. U potrazi za račićima mogu zaroniti i do stotinu metara. Jure kroz ledene Antarktičke vode brzinom metka. Ali kad su na kopnu,nevjerojatno su nespretni. U tome je pak sva njihova dražesnost i humorističnost. „Evolucijski su se adaptirali na ove ekstremne uvjete, pa kako to da nisu se adaptirali na površinu snijega da malo spretnije hodaju“ pitam Marcela, naprosto ne vjerujući svojim očima koliko se često pingvini popikavaju, odsklizavaju i padaju na trbuh. „Zato što im i sva hrana i glavni predatori žive u moru.“ Odgovara mudro Marcelo. Glavni neprijatelji pingvina su leopard tuljani. „Na kopnu nemaju velike neprijatelje. Samo ptice koje napadaju njihova gnijezda u potrazi za jajima. Zato se mužjak i ženka izmijenjuju u gnijezdu tako da uvijek jedan sjedi na jajima“.
Na svom putu iz sigurnosti kopna u neizvjesnost mora događa se nešto fantastično. Na mjestu gdje je visina između ruba leda i površine mora najmanja, svega metar i pol, pingvini se redaju i sudaraju jedan u drugoga. Jedan po jedan, gledaju i odmjeravaju visinu i spremaju se na skok. Neki oklijevaju, neki hrabro skaču, a neki se čak naguravaju. No pravi spektakl događa se u suprotnom smjeru. Pingvini koji se vraćaju iz hranjenja, iskaču iz mora po metar, metar i pol u vis, lansiraju sami sebe iz mora kao iz katapulta. Ali ne uspijevaju se dočepati svog cilja. Lete u prazno ili se zabijaju glavom u ledeni rub, nakon čega u saltu spektakularno padaju u more. Gledamo i ne vjerujemo. Vrištimo od smijeha. U prosjeku možda tek svaki pedeseti uspije se dočepati vrha i odgegati dalje.
Njihova upornost i ustrajnost je hvale vrijedna, ali kako je moguće da su tako neučinkoviti i tako nespretni. Tražim odgovor od Marcela. „Zato što su glupi!“ odgovara. Molim? Ne vjerujem svojim ušima. Kako misliš glupi? „Tako, eto, simpatični su i kul, ali nisu baš najbistriji.“ To je to. Vrh.
